Jutrošnja akcija i dešavanja oko Botuna definitivno su otvorili pitanje: „Čija je ovo Vlada?“ Po načinu na koji je akcija sprovedena, sigurno je da to nije vlada građana – mirnih građana koji su samo stali da odbrane svoj demokratski, referendumom iskazani stav. Upravo na te građane, među kojima je bilo i žena i djece, „njihova Vlada“ poslala je policiju sa štitovima i šlemovima, navodno da zavede red.
I dok su u marice trpali građane Zete i njihovog predsjednika, kao paun među prisutnima se prošetao direktor podgoričkog Vodovoda, primajući raport od policijskog komandira da je teren očišćen od mirnih građana i da može da uvede mašine investitora. Upravo ta rečenica dovoljno jasno govori čija je ovo, u stvari, vlada.
Ja odavno, još mnogo prije 2020. godine, govorim da smo mi kolonija i da se nama upravlja izvan Crne Gore. To se najbolje vidjelo poslije litijskih promjena, kada Vladu nijesu smjeli da izaberu oni koji su za nju glasali, već su im iz stranih ambasada nacrtali ko u nju može da uđe.
U stvari, sada vidimo da nam promjene koje su se desile onog avgusta nijesu, sem kozmetike, donijele ništa od onoga čemu su se građani nadali i zbog čega su u litijama šetali Crnom Gorom. Našu naivnost iskoristili su drugi – od pravljenja ekspertskih vlada, čudnih koalicija, do bilbordskih obećanja.
Ipak, ima nešto što su nam promjene donijele, a to je slobodnije razmišljanje samih građana. Primjeri su Ulcinj i slučaj Alabar, a još više Botun i Zeta – ili, kako bi ljudi koji čine vlast rekli, „neposlušni građani“, koje je neko jednom prilikom sa skupštinske govornice čak nazvao nepismenima.
Avgusta 2020. iskoristili su bolest mitropolita i uslovili nas da prihvatimo ekspertsku vladu koju su oni sastavili u nekoj od ambasada, od ljudi za koje je malo ko od birača i znao da postoje. Tada su nam zabranili da u novu vlast uđu oni koji su se godinama borili protiv vlasti koju su, htjeli mi to priznati ili ne, isti ti programirali još krajem devedesetih. Bitno je, dakle, bilo samo biti poslušan.
Stičem utisak da nam opet mašu štapom i šargarepom, uvjeravajući nas da smo uradili najviše i da smo otišli najdalje na putu ka EU, obećavajući nam da samo što nijesmo tamo. A kada ćemo – možda bi nam najbolji odgovor mogla dati Đekna.
Još se sjećam kako je Herceg Novi ušao u projekat izgradnje kolektora koji ni danas ne funkcioniše onako kako su nas tada uvjeravali iz Evrope. Gle čuda – isti su akteri i u Botunu: njemačka banka, turski podizvođači, proizvođači opreme. Za razliku od Botunjana, odnosno Zećana, mirni i tihi Novljani vjerovali su obećanjima koja su stizala iz te Evrope, koja je i tada znala kako se sa našim ljudima radi, odnosno kako i gdje se treba „podmazati“.
Za razliku od ovog novog kolektora, čiji je ugovor prekriven zacrnjavanjem brojnih stranica, novski ugovor tada niko nije tražio ni da vidi. Zar još uvijek mislimo da ima onih koji vjeruju u Djeda Mraza koji besplatno donosi poklone? Zar ne vidimo Ukrajinu, kojoj niko ništa nije poklonio – sve će to morati da vrate i debelo plate. Tako je i sa ovim, kao i sa prethodnim kolektorima koje nam, gle čuda, nude jedni te isti kroz tobožnje grantove.
Čudim se zašto izostaje transparentnost. Ko se boji ili kome ne odgovara da narod vidi te ugovore i uslove koje je potpisao prethodni gradonačelnik Podgorice, Ivan Vuković?
Priča o Botunu je tek počela. Pohapšeno je pedesetak ljudi, a među njima je dobrovoljno i lider DNP-a Milan Knežević, koji je, interesantno, ostao u policijskoj marici koja je „slučajno“ ostala u kvaru. Knežević odbija da iz nje izađe dok se svi uhapšeni ne puste na slobodu.
Zetske – pardon, Botunske, a rekao bih i crnogorske igre se nastavljaju, i to pred novogodišnje praznike, jer su neki, poput Kneževića, najavili izlazak iz vlasti – kako republičke, tako i podgoričke. Vidjećemo da li će među tim petardama biti i poneka novogodišnja prskalica.
Perica Đaković
„Куда иде Montenegro“
10.02.2026.
12.24