Skupština Crne Gore uputila je zvanični poziv papi Francisku da poseti ovu zemlju, saopštavajući javnosti uz to da bi to bio prvi dolazak pape u Crnu Goru. U kratkom susretu, na generalnoj audijenciji u Vatikanu zvanični poziv parlamenta poglavaru Rimokatoličke crkve uručio je potpredsjednik Skupštine Crne Gore Nikola Camaj, član Demokratskog saveza Albanaca, po profesiji, inače, profesor albanskog jezika.
Papa Francisko u više navrata i iz različitih država našeg regiona, uključujući i Srbiju, dobijao je zvanične pozive državnog vrha da dođe u posjetu, ali se čini da je ovo prvi put da ga poziva i jedan parlament i to preko svog potpredsjednika na generalnoj audijenciji.
Da ne bude zabune, Crna Gora je uputila ovaj poziv i mnogo zvaničnije, diplomatski bi se reklo i kako dolikuje. Na privatnoj audijenciji u Vatikanu u martu prošle godine predsjednik Crne Gore Jakov Milatović sastao sa papom Franciskom i zvanično ga pozvao da posjeti ovu državu.
Konačno, bilo je i momenata kada je crnogorski državni vrh saopštavao da „ti je to završeno“. Vlada Crne Gore u decembru 2019. izvestila je o poseti Vatikanu premijera Duška Markovića i njegovom sastanku sa papom Franciskom objavljujući da će papa sledeće godine posjetiti Crnu Goru. Bilo je to u trenutku kada se Podgorica spremala da usvoji Zakon o slobodi vjeroispovesti – da, onaj koji je pokrenuo velike narodne litije i na kraju pad režima čiji je dio bio i Marković.
Osim što se i papa pobunio protiv ovog zakona, 2020. godine naravno nije došao u Crnu Goru, izbila je pandemija virusa korona, a i bez nje izbili su veliki crkveno-narodni mirni protesti, pa je bilo prečeg posla.
Poznavaoci prilika obično navode da državni vrh, pod kojim se gotovo isključivo podrazumijeva predsjednik, upućuje poziv papi kao šefu države, ali da bez poziva crkve, on ne ide u posjetu inostranstvu. Većinska crkva daje neku vrstu neformalne saglasnosti i u slučaju Crne Gore, kao i Srbije, to bi bila Srpska pravoslavna crkva. A nije poznato da se Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve o tom pitanju pozitivno oglašavala, niti je iko od crnogorskih zvaničnika uopšte pomenuo SPC prilikom izručivanja zvaničnih poziva papi Francisku da dođe u Podgoricu.

Kada je riječ o pozivanju rimskog pape u posetu trebalo bi prije svega voditi računa o mišljenju Srpske pravoslavne crkve u onim zemljama koje se nalaze pod jurisdikcijom SPC, što uključuje i Crnu Goru, kaže istoričar i profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Miloš Ković za RT Balkan.
„Podrazumijeva se, naravno, da pošto je papa u poziciji monarha i to apsolutističkog monarha koji vlada Vatikanom, da bi poziv trebalo da uputi u najmanju ruku predsjednik republike„, dodaje Ković.
Rimski papa nikad nije došao ni u Srbiju, ali je zvanične pozive dobijao od predsjednika naše zemlje, Borisa Tadića, Tomislava Nikolića, kao i aktuelnog šefa države Aleksandra Vučića. U slučaju Nikolića i Vučića uz poziv je išla i zadrška: ako se s tim složi Srpska pravoslavna crkva, kako su obojica naglašavali.
A sama SPC najbliža je bila nekoj vrsti pozitivnog signala 2011. godine kada je patrijarh srpski Irinej izjavio da bi obeležavanje hrišćanskog jubileja 1.700 godina od donošenja Milanskog edikta 2013. u Nišu bila zgodna prilika da papa (tada Benedikt Šesnaesti) dođe u Srbiju. Dve godine kasnije rekao je da vrijeme za posjetu ipak nije sazrelo i da neki od više od 200.000 Srba koji su morali da ostave svoje kuće i crkve u Hrvatskoj ne bi blagonaklono gledali na to. Pominjući, u stvari, progon Srba u Hrvatskoj kao bolan i težak argument protiv dolaska rimskog pape u našu zemlju, patrijarh Irinej posredno je podsetio na često citirani neformalni stav srpske crkve oko posjete poglavara svih katolika: da put do Beograda vodi preko Jasenovca.
„Postoji istorijsko sjećanje i bolna, traumatična tema između SPC i srpskog naroda s jedne i Svete stolice s druge strane, a to je genocid u NDH. Srpska crkva, srpski narod nisu dobili nijednu riječ izvinjenja, niti smo vidjeli bilo kakav znak istinskog pokajanja od strane Rimokatoličke crkve kada je reč o genocidu nad srpskim narodom u NDH. Naučno je dokazana činjenica ne samo o umešanosti Vatikana u masovne zločine nad Srbima od 1941. do 1945. nego i njegove podstrekačke uloge“, ističe Miloš Ković.
On se slaže da bi put pape do srpske zemlje trebalo da vodi preko Jasenovca i kako dodaje to bi trebalo da bude put pokajanja.
„A onda bi trebalo razmisliti o tome da li takvu posjetu prihvatiti ili ne. Ovaj papa koji se sada nalazi na mjestu rimskog pontifeksa pokazao je svoje dobro raspoloženje prema Srbima, ali i prema istini, recimo na pitanju Kosova, pa i po pitanju (ne)kanonizacije Alojzija Stepinca„, ističe Ković.
Ali, kako ističe sagovornik RT Balkana, s druge strane ovde nije riječ o ličnosti ovog pape ili onog patrijarha, već o tome da pape predstavljaju višemilenijumsku tradiciju, kao što to predstavljaju i patrijarsi SPC, naglašava Ković.
„Današnji papa predstavlja i podrazumijeva sve ono što su činile rimske pape kroz dugi niz stoleća i ono što su preduzimale prema srpskom narodu. A ovdje nije riječ samo o NDH, riječ je o prisilnim i manje prisilnim pokatoličavanjima srpskog naroda koja su počela u 16. i naročito u 17. vijeku. I drugim traumatičnim sećanjima koja uključuju i Prvi svjetski rat, ali i ulogu Rima u podstrekavanju rata u bivšoj Jugoslaviji 1991-1999, brzo priznavanje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske i moralnu i političku podršku secesionizmu“, kaže Ković.
Kao argumente za posjetu, najčešće čujemo onaj o tome da Vatikan nije priznao tzv. Kosovo i da je papa Francisko stopirao kanonizaciju zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca. Argument o KiM potegao je i tadašnji ministar spoljnih poslova Ivica Dačić kada je u januaru prošle godine izjavio da je važno da SPC radi na odnosima sa Vatikanom i da je u interesu Srbije da papa bude na našoj strani.
Dačić je bio još intrigantniji kada je u julu 2018. izjavio da je papina posjeta bila dogovorena za maj 2016, ali da je otkazao tadašnji predsjednik Tomislav Nikolić posle konsultacija sa SPC. Sam Nikolić odgovorio je tada da je vatikanska administracija prenebregla njegov izričit stav da do posete pape može doći samo uz saglasnost SPC, i počela da priprema njegov dolazak u Beograd.
„Vatikan nije priznao Kosovo i to je veoma važan stav za Srbiju. Ali treba pomenuti da Vatikan nikad zvanično nije priznao ni NDH, ali su neformalno sa njom održavali itekako bliske kontakte. Predstavnici tzv. Kosova su prilično rado viđeni u Vatikanu. A trebalo bi pomenuti i proces brzog primanja katoličke vjere i, kako se izvještava, prilično masovnog prelaska kosovskih Albanaca iz islama ili komunističkog ateizma u rimokatoličku veru“, ističe Ković.

Tako dolazimo do toga da je papa dobio poziv da dođe i na tzv. Kosovo i to i od Hašima Tačija (2016) i od Aljbina Kurtija (2023). I ne treba misliti da mu nije drago zbog toga.
U martu prošle godine beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet u intervjuu za „Politiku“ ispričao da je na njegovo pitanje papi Francisku da li voleo da prvo ode u Zagreb ili Beograd, odgovorio: u Beograd – i u Prištinu.
Što nas dovodi do još jednog kurioziteta kada je ovaj papa u pitanju: poglavar svih katolika bio je u Sarajevu (2015) i Skoplju (2019), pakovao je kofere za Beograd (2016), ali još nije posetio Hrvatsku, odanu posestrimu Vatikana.
Da li mu se ne sviđa program „Bog i Hrvati“ ili to što obavezni dio papine posete Zagrebu čini poklonjenje Alojziju Stepincu teško je reći. Ironija je sudbine da ne ide kod onih koji ga hoće, a oni kod kojih on hoće, raspakuju mu kofere u poslednjem trenutku.
(RT BALKAN)