U srcu Nikšića, među kamenom i čelikom grada koji je iznjedrio radnike, borce i prave ljude, stoje dva imena koja odzvanjaju snagom i čašću, Ratko i Boško Drašković. Otac i sin, dvije generacije istog plamena, dvije pesnice koje su probijale put Crnoj Gori i Nikšiću kroz ringove svijeta.
Ratko Drašković čovjek koga su udarali šampioni, ali ga nikad nisu slomili. Borio se protiv godina, protiv sistema i ostao uspravan. Sa 52 godine postao je najstariji svjetski prvak u istoriji boksa. Ali, ono što ga odvaja od svih nije samo udarac desnicom, nego udarac srcem: čovjek koji je sugrađanki dao bubreg. Takva pobjeda veća je od svakog pojasa i svakog zlata. Ratko je dokazao da šampion nije samo onaj ko nokautira protivnika, već onaj koji pobijedi sebičnost i daruje život.
Boško Drašković, sin koji je nosio očevu vatru dalje. Okitio se zlatom na Mediteranskim igrama, borio se rame uz rame s elitom na Olimpijadi, i podigao Nikšić i Crnu Goru na najvećoj sceni sporta. Njegovi udarci nisu bili samo sportski, svaki je bio poruka da mali grad i mala država mogu imati velike junake. Danas, kao trener i sportski radnik, on ne udara više u ring, već udara u budućnost, oblikujući nove šampione.
Draškovići nisu samo bokserska porodica. Oni su priča o časti, krvi i znoju. Priča o tome da Nikšić daje ljude koji ne znaju da se povuku. Ratko je pesnicom i srcem ispisao istoriju, a Boško je pokazao da krv nije voda, već naslijeđe koje se nosi kao orden.
Oni su dokaz da šampioni ne nastaju samo u dvoranama, već u srcima ljudi spremnih da podnesu bol, da daju sve od sebe, i da na kraju daju ono najvažnije — sebe drugome.
Draškovići — otac i sin, dva borca, jedan grad, ista vatra.
Izvor: Nikšić je moj grad