Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije predstojao je Svetom arhijerejskom liturgijom uz sasluženje njihovih visokopreosveštenstava mitropolita mileševskog Atanasija, budimljansko-nikšićkog Metodija ,zahumsko-hercegovačkog Dimitrija i njihovih preosveštenstava vladike zapadno-američkog Maksima, vladika Marka i Jakova iz Ohridske arihepiskopije i Vladike dioklijskog Pajsija.
Mitropolit Joanikije se vjernima obratio po završetku Liturgije i parastosa Vladici Atanasiju.
Istakao je da je blaženopočivši Vladika Atanasije ostao u srcu i pamćenju našeg naroda, da je bio bogatstvo lika Božijeg, bogatstvo znanja, duhovnosti, veliki stvaralac veliki djelatnik Božiji, veliki arhipastir i veliki teolog pravoslavni, poznat u cijelom svijetu.
„U ovom vremenu nije bilo jačega lika i većeg autoriteta od Vladike Atanasija. Ali, on nije bio samo profesor, veliki teolog i znalac, nego je bio i pastir i duhovnik, posebnog kova. Ne kao što mi mislimo o duhovnicima da su to neki ljudi koji žive u tišini, mole se stalno Bogu, tiho govore, daju pouke, čitaju molitve, čine čuda itd. Sve je to bilo i kod Vladike Atanasija, ali on je nekako volio da život živuje, da teče slobodno kao rijeka. Nije volio kalupe, nije volio forme. Mnogo toga ima što njega karakteriše, a da je znao da prozire ljudske umove i srca i da je u tom pogledu bio prozorljiv, to je bilo više nego očigledno. Znao je šta se skriva u srcu čovjeka. Imao je tu pronicljivost.“
Mitropolit je potom, između mnogih vrlina Vladike Atanasija, ipak izdvojio njegovu saoosjetljivost, jer se iza njegove oštre riječi i spoljašnje grubosti krilo saosjetljivo i meko srce koje je tu saosjetljivost izražavao prema stradalnicima i prema djeci.
„Takav čovjek, od koga bi se reklo da će djeca da bježe, najviše su se djeca oko njega sabirala. On će ostati u pamćenju djece koja su ovdje rasla oko ovog svetog hrama i oko manastira Tvrdoša. Međutim, čini se da nije ni to glavno. Imao je oštru riječ, oštru ali istinitu. Riječ koja je preporađala ljudske savjesti i skidala zablude, posijecala tamu, koja je znala da probudi narod. Bio je pravi narodni vođa. Lako ga je bilo primijetiti. Čuo se on svuda. Bio je atipičan, a to pokazuje da je bio pravi, istinski čovjek. Imao je oštru riječ koja je opominjala, a imao je on i pravo više od drugih. Uvijek kad o njemu govorimo, mislimo i na njegovog sabrata Mitropolita Amfilohija. Bili su po mnogo čemu i slični i različiti, ali jedno u Gospodu. Saraspinjao se sa svojim narodom od Kosova do Jasenovca i Jadovna. Ostaće ta njegova riječ upamćena. On se upečatio u dušu i u srce svoga naroda. Pamte ga i pominju i drugi narodi, braća Grci i Rusi i svi pravoslavni, ali čini se da ipak je on ostavio svoje srce u Hercegovini. Došao je ovdje kad je bilo najteže da skupi razjureno stado doma Izrailjeva. Sjećam se tih vremena. Bio je narod zbunjen i pogubljen. Nije bilo vođstva nikakvoga od strane države niti ikakve ideje kako da narod opstane. Došao je Vladika Atanasije i sabrao Hercegovinu. Možemo slobodno reći, Bog da je poslao. Ali, Bog šalje dobre pastire i velike ličnosti svom narodu kad je najteže i slava Bogu pa smo ga imali i što ga imamo među nama-besjedio je Mitropolit Joanikije.
Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije na kraju je naglasio da su i danas ova okupljanja oko imena blaženopočivšeg Vladike Atanasija više potrebna nama, da se obodrimo njegovim primjerom i da se prosvijetliko njegovim likog iz koga je sijao lik Hristov.
Mitropolit Joanikije je uputio i riječi blagodarnosti Mitropolitu Dimitriju na ljubavi i organizaciji pomena Vladici Atanasiju.