O. Mijajlo Backović, PES i ES neka osude Grlić Radmana a ne mene!

Razmišljajući zašto je jedan dobar mladi čovjek, kum moje porodice, izvlačeći iz konteksta dio mojih riječi, tražio ne od mene koji sam to rekao, već od predsjednika opštine da se ogradi od onoga što sam po njemu ja rekao, odgovoriću mu ne svojim, već riječima Bokelja rimokatolika koje sam između ostalog i u toj emisiji citirao, saopštio je otac Mijajlo Backović portalu IN4S a sve odgovarajući na nedavne medijske napade koji su se dogodili juče.

Podsjetimo, salva napada krenula je od redakcije jednog lista Prve familije koji su izvukli iz konteksta Backovićevu izjavu u Slobodnoj zoni sa Draženom Živkovićem, a gdje je govorio o Hrvatima u Boki i njihovom nacionalnom izjašnjavanju. Reagovali su poslanik PES-a Tonći Janović kao i čitav Evropski savez, ali i predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović.

„Komplekse ovog mladog čovjeka i onih koji su na njegovu izjavu izašli iz svojih rupa ne želim i nemam pravo da liječim, ali moram kao sveštenik da svjedočim ISTINU koja ih očigledno boli. Rekao sam i ponavljam, svako može da se osjeća i izjašnjava kako želi i ima to pravo, pravo slobodne volje koje nam je Bog dao, ali mora znati da ta SLOBODA nije anarhija, već nosi ogromnu odgovornost. Taj mladi čovjek, naš kum, morao je poznajući mene znati da ja ne mrzim nikoga. On je kao i njegovi partijski prijatelji vjerovatno dobar ekonomista, ali bi trebalo da zna da pored hljeba i igara ima nešto na čemu počiva ovaj svijet, a to je PAMĆENJE i istorija. Dezorjentisanost i relativizacija svega ne znači, moja mlada braćo, prosperitet, već kukavičko zabijanje glave u pijesak kako ne bi vidjeli istinu koja je pred nama. A ISTINA je da ja nisam osporio ničije pravo na izjašnjavanje i osjećaj pripadnosti. Što se, kume, nisi kao pravdoljubiv čovjek i poslanik crnogorskog parlamenta, ogradio, osudio i pozvao svoje šefove iz vlade i pokreta, da osude izjave hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana koji na najbezobrazniji način vrijeđa naše žrtve i našu državu!!?“, pita otac Mijajlo Backović.

Naveo je da su ćutali jer ne smiju da osude pa onda postavljaju pitanja koga oni predstavljaju i u čijem parlamentu sjede.

„Hvala ti jer si, kao što prije rekoh, svojom izjavom izveo sve miševe iz njihovih rupa, jer je tvoja ishitrena izjava pokazala njihovu iskrenu mržnju, ne prema meni nego prema svakom pravoslavnom Bokelju, Crnogorcu, Srbinu… Žao mi je što sam morao u toku posta u kojem zajedno idemo ka velikom prazniku Vaskrsenja Hristovog da reagujem ovako, ali sam isto tako svjestan da svako naše ćutanje shvatate kao našu slabost pa sam morao da vam odgovorim! Kao što će ove godine Vaskrs biti u istom danu i jednima i drugima, tako je isto bilo svejedno kad koji pada našim precima koji su stvarali ono što je Boka bila. Don Niko Luković, kapetan Ilija Damjanović i Vaso Ćuković nisu gledali ko je koje vjere već su pomagali svoju Boku i Bokelje, gradili zajedno crkve na Prčanji i u Kamenarima… Dnevnopolitičke teme u predizbornom ciklusu su jedno, a istina je nešto sasvim drugo. Jasna mi je potreba da se malo „namrštim“ pred izbore, ali nemoj puno može da ostavi duboke bore licu naše Boke“, saopštio je otac Mijajlo

Kao potvrdu rečenom on donosi i dokument:

„Slavnom Saboru Hervacko-Slavonskomu u Zagrebu“

Velika Bokeljska Skupština na Prčanju 1848. godine odgovara vladici i vladaru Crne Gore Petru II Petroviću NJegošu i inicijativi Hrvatskog Sabora…

„Naša su obštetstva imala čast primiti mnoga pisma od strane Hervatskog naroda u kojima javljenae vaša želja da se današnja kraljevina Dalmatinska Vašoi državi saedini. Najprva i najsvetia naša dužnost ta e javit pred svijetom da mi DALMATINCI NIESMO NO BOKEZI!!!“
Dalje odgovaraju…

„Bez sumnje toliko kraljevina Dalmatinska, koliko njoj za sad skopčano okružije Bokokotorska pripada po položaju, po istoriji, po jeziku, i po plemenu većeg broja SLAVENSKOJ-SRBSKOJ narodnosti. Bez sumnje kad bi nadstojeći događaji do toga koračili da se države SLAVONSKOSRBSKE to jest Jugoslovenske ujedno soedine pod štitom Cesarskim, bez upliva nikakve tuđe narodnosti kao na primjer Talijanske, Mađarske, NJemačke i tako dalje, bez sumnje Bokokotorska protivna biti neće da se želja vaša ispuni što se sojedinjenija našego tiče.“

Dokument je pisan ćirilicom i citiran u originalu, potpisan je službenim jezikom italijanskim. Preko 400 Bokelja među kojima ima naravno Rimokatolika i Pravoslavnih je prisustvovalo i jednoglasno uz plotun topova proslavilo ovu odluku i još par njih o zajedničkoj odbrani Boke.
Jedan od direktnih potomaka potpisnika ovog odgovora Bokeljske skupštine, Antona Sbutege, doktor Branko Sbutega piše…

„U užem delu zaliva posebno do tesnaca Verige živela je posle rata multinacionalna i multikonfesijalna populacija. Bilo je tu Hrvata, Austrijanaca, Italijana, Čeha ali pre svega Srba pravoslavne i katoličke veroispovesti.

Posle 70 godina svi prvo navedeni su postali Hrvati katolici, dok su Srbi katolici nestali jer ih se pre svega odrekla njihova matica Srbija pod geslom da ne možeš biti Srbin ako nisi pravoslavan. Ovaj anticivilizacijski čin je bio koban za opstanak Bokelja gde se svakim novim danom sužava autonomija javnog prostora na njihovu štetu. Potpuno nespremni da se suoče sa novim društvenim i socijalnim prilikama, bivši vukovi na moru postaju na kopnu krotki jaganjci. Dve trećine ukupno najvrednijeg kulturno-istorijskog nasleđa Crne Gore se nalazi u Boki Kotorskoj. Na žalost, Crna Gora godinama unazad pokazuje da nema receptore koji bi prepoznali vrednost ovog istorijskog poklona dok sa druge strane bokeljsko nasleđe dobija nacionalni hrvatski prefiks. Sasvim je prihvatljiva postala teza da sve što je katoličko zapravo jeste hrvatsko, dovodi se u pitanje državni integritet i suveneritet i takvom narativu zapravo nema ko da se suprostavi. Bokelji se u ovim današnjim okolnostima više ne rađaju a umiranje je jedina izvesna konstanta. Nije postala retkost da se vera proda za večeru iz sasvim lukrativnih razloga.“

Don Niko Luković, rimokatolički sveštenik i istoričar mnogo je govorio o Boki i njenim posebnostima, izdvojiću neke segmente legendarnog govora u Narodnoj Skupštini na ustavotvornom zasjedanju…

„Drugovi i drugarice, kada su se kosovski orlovi ugnijezdili u ovim slavnim krševima, zasadili su na Lovćenu, crnogorskom Parnasu, svetom brdu svih unakrst Slovena, srpski barjak, simbol junaštva, viteštva i slobode, gdje je pet vjekova slobodno lepršao, ničim neokaljan, dok su neprijatelji našega naroda, počevši od azijatskog dušmanina do fašističkog zavojevača naših dana ‘o te krši zub svoj zaman kršili’, da ga otmu i rastrgaju. Ali ponosni Crnogorac kao da je iz Lovćena izrastao, stoji svojim granitnim nogama nepomičan na krvavoj straži, čuvajući slobodu i svijetle ideale srpstva i južnog slovenstva, dok je svukud unaokolo ‘pleme naše snom mrtvijem spalo’.“

Isto tako o Crnoj Gori kaže:

„Crna Gora nije samo junačko gnijezdo. U njoj se rodila prva državna misao kod Srba, u XI vijeku.“

„Mogao bih citirati mnogo još ali mislim da je ovo zasad dovoljno citata mnogo većih Bokelja od današnjih ostataka opterećenih mržnjom i nacionalnim podjelama“, zaključio je otac Mijajlo.