Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije jutros na Savindan, 27. januara, sa sveštenstvom i sveštenomonaštvom služio je Svetu službu Božiju u Crkvi Svetog Save u Tivtu, u molitvenom prisusutvu vjernog naroda.
Po zaamvonoj molitvi hram je ophodila litija, nakon koje je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije blagosiljao slavske darove i i prelomio kolač u slavu Božiju, a čast Svetoga Save, prvog srpskog arhiepiskopa.
Čestitajući praznik Svetog Save, Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je kazao da kada proslavljamo Božije ugodnike, čitajući njihova žitija, vidimo da su oni zasvijetlili svojim životima zbog toga što su nosili Hrista u sebe kao Božansku svjetlost, kao Sunce pravde:
„Svaki detalj iz njihovih života mi gledamo u novom svjetlu. Ne kao detalje iz običnog ljudskoga života nego kao svjedočanstvo Svetih Božijih ugodnika: kako su živjeli i kako su nosili Hrista u svome srcu i kako su Njime mislili i djelovali u ovome svijetu. Džaba bi bile naše ljudske pohvale Svetima da oni nijesu zaslužili da ih Bog pohvali i nagradi, da nijesu ugodili Bogu, da nijesu imali Hrista u sebe.“
Pošto su se sjedinili sa Hristom i vječnuju sa Njime, Sveti Božiji ugodnici su postali naši blagodatni zastupnici, pa zbog toga njihov spomen proslavljamo sa mnogim pohvalama. Bogu je to ugodno, On nas nagrađuje i miluje kada proslavljamo Njegove Svete:
„Naročito kada proslavljamo Svetoga oca našega Savu, prvog arhiepiskopa srpskoga, koji nam je sa Svete Gore donio blagodat Svetoga Duha i zato je bio izabran i hirotonisan za prvog srpskog arhiepiskopa da osveti narod svoj i da ga privede u naručje Hristovo, da ga oduhovi, da ga ohristovi. I njegov otac Sveti Simeon Mirotočivi i njegov brat Sveti Stefan Prvovjenčani imaju ogromne zasluge kao vladari, ali za osvećenje i oduhovaljenje srpskog naroda u srednjem vijeku ipak na prvom mjestu zasluga pripada Svetome Savi, pa onda i svima njima zajedno, zato što su i oni živjeli svetim životom.“
Potom je Vladika ukazao na to da mi Svega Svetoga Savu prije svega proslavljamo na svetim bogosluženjima, a onda i na raznim duhovnim svečanostima koje imaju obrise onih starih školskih slava, jer je Sveti Sava u novijoj srpskoj istoriji svuda u srpskom narodu bio školska slava, pa i u Crnoj Gori, još od doba kneza Danila Petrovića. O tome kako se proslavljao Sveti Sava u Crnoj Gori, postoji bezbroj svjedočanstava i u tom pogledu Mitropolit je naročito istakao Tivat i ovaj sveti hram koji je jedini saborni hram u nekom gradu koji je posvećen Svetom Savi. To što je Hram Svetoga Save podignut baš u Tivtu, nije slučajno:
„Znamo da je Sveti Sava na Prevlaci kod Tivta ustanovio Zetsku episkopiju od koje je izrasla slavna Mitropolija zetska, kasnije Mitropolija crnogorsko-primorska, da je na Prevlaci naš najdublji korijen. Iako je ta drevna zadužbina Nemanjićka, a bile su tu svetinje i prije Nemanjića ali su ih oni obnovili, bez obzira što je ona srušena do temelja, uvijek je naš narod očekivao, nadao se i molio se Bogu i činio sve da se obnovi Prevlački manastir gdje je blagoslov Svetoga Save. Kada su došle neke malo bolje prilike, ljudi su razmišljali ako ne možemo da obnovimo manastir Prevlaku onako kako treba, još nije došlo vrijeme, daće Bog da i to vrijeme dođe, evo ga još čekamo, oni su riješili da podignu Hram Svetoga Save u ovom mjestu koje tada još nije bilo ovako naseljeno.“
U nastavku Vladika je podsjetio na istorijat ovoga svetoga hrama u koji su se upisali i Patrijarh srpski, ranije Mitropolit crnogorsko-primorski, Gavrilo Dožić, koji je osveštao njegove temelje, kao i Sveti sveštenomučenik Joanikije Lipovac:
„Oni su uspjeli samo da osveštaju temelje ovoga svetoga hrama i da započnu gradnju, ali nisu je mogli završiti, pa je kasnije u najteže vrijeme bezbožništva i otpadništva blaženopočivši Mitropolit Danilo smogao snage da nastavi gradnju ovoga svetoga hrama i da ga završi i da osvešta i da dovede ovdje srpskog patrijarha i još nekoliko srpskih arhijereja. U to najteže komunističko vrijeme, da se osvešta ovaj sveti hram. Moram da kažem, pošto je to vezano i za moj kraj, da je blaženopočivši Mitropolit dio sredstava za prenos manastira Kosijereva upotrebio i za ovaj hram i on je o tome govorio. I hvala Bogu što je to tako se sve podesilo i što je manastir Kosijerevo učestvovao za izgradnju ovoga svetoga hrama.“
Mitropolit je naglasio da se gledajući fotografije sa osvećenja vidi da je i u to vrijeme veliki broj vjernika došao da dočeka srpskog Patrijarha Germana i blaženopočivšega Mitropolita Danila i ostale srpske arhijereje, te da je to bila jedna veličanstvena svečanost:
„Svečanost koja je dala nadu ne samo ovome kraju, nego i cijeloj Boki i cijeloj Crnoj Gori, da vjera nije umrla nego da živi u srcu našega naroda i da Sveti Sava okuplja svoj narod i da ga duhovno obnavlja u svim vremenima. A to se naročito vidjelo u novije vrijeme, upravo sa svetosavskim akademijama mi smo nekako izašli iz naših hramova u naše gradove, u domove kulture i pojavili se pred licem našeg naroda. Posebno je to bilo važno zbog djece i omladine.“
I tokom naše duhovne obnove za poslednjih više od 30 godina, svjedočimo da je Sveti Sava bio sa nama, da nas je okupljao i sabirao:
„Vidimo da nas je predvodio, naročito smo to osjetili u vrijeme veličanstvenih litija kada smo se borili i za našu vjeru i za naše svetinje i za očuvanje naše prošlosti i sadašnjosti i budućnosti. Borili smo se za budućnost ove djece i mladog pokoljenja. I nije čudo što su djeca i omladina uzela takvo učešće u tim događajima. Koliko su toga bili svjesni, koliko nisu, ali su osjetili toplinu koja nas je grijala, a to je blagoslov Svetoga oca našega Save, prvog arhiepiskopa srpskoga, koji nas je priveo Hristu u davnini, ali nas stalno privodi i sabira u dom Božiji oko Hrista Gospoda, i raduje se on na nebesima gledajući njegovu dječicu kako pjevaju u slavu Božiju i kako proslavljamo njegov sveti praznik. I danas smo ovdje, slušajući ovu dječicu, to doživjeli i slava Bogu.“
Na kraju arhipastirskog slova Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je istakao da iako je sagrađen, ovaj sveti hram zapravo još nije završen jer po starom našem pravilu iz doba Nemanjića, a to je vrhunac svih kriterijuma što se tiče crkvenog graditeljstva, hram nije završen dokle se ne freskopiše – dokle se iznutra ne oslika.
„Pravoslavni hram treba da iznutra bude ukrašen, ako je to moguće. Možemo služiti svete slube u njemu iako još nije freskopisan, ali i na tome ćemo ako Bog da raditi, već je otac Pavle i bratija ovoga svetoga hrama i vjerni narod, mnogi dobri ljudi su već počeli da vrše ozbiljne pripreme za freskopisanje ovoga svetoga hrama. I daće Bog i to će se završiti, samo da idemo putem Božijim pa će zablistati i ljepota ovoga hrama ali preko njega zablistaće i ljepota naših duša, daće Bog.“
Na kraju Mitropolit Joanikije se zahvalimo i odlikovao Ordenom Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, velike dobrotvore iz Tivta g. Mirka Metikoša i g. Zdenka Kneževića, za djelatnu hrišćansku ljubav pokazanu prilikom izgradnje parohijskog doma i obnove Hrama Svetog Save u Tivtu.
Na početku Svete liturgije, Visokopreosvećeni Mitropolit je u čin čteca proizveo Nikolu Đurića.
O pročitanom jevanđelskom začalu besjedio je protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, paroh podgorički, koji je tumačeći riječi čuće glas moj, i biće moje stado i ja ću biti njihov pastir, kazao da one govore o tome kako je Gospod naš Isus Hristos, istinski naš Pastir i Spasitelj koji je došao radi nas, našeg iskupljenja – koji je stradao i vaskrsao radi nas.
„Došao je i ispunio punoću vremena i ispunjava sve nas od svog dolaska do danas, i ispunjavaće do drugog svoga dolaska sve nas svojom riječju i silom, koju čini svakoga dana i svakoga trena, koja se bogato izliva na sve nas ako svojim istinskim srcem i svojim ušima čujemo taj glas koji nas poziva“, besjedio je prota i naglasio da kao što pastir poziva svoje ovce i one poznaju glas svog pastira i idu za njim, tako i mi idemo za Hristom Spasiteljem koji nas, kao naš Pastir, poziva u svoje izabrano stado da postanemo pričesnici liku slave Njegove.
Po njegovim riječima današnje Jevanđelje najslikovitije opisuje najvećeg ugodnika Božijeg među nama – Svetoga oca našega Savu kao pravog istinskog pastira. On je kao mladić spoznao Hrista i spoznao jedini put, i jedini glas ovdje na zemlji, koji je istinski i pravi put. Spoznao je da su svi drugi putevi i svi drugi glasovi koji pozivaju lažni, osim glasa Hristovog:
„Evo više od 851 godine kako slavimo njegovo sveto ime, on kao istinski pastir našeg srpskog naroda, kao Hristos, svakog dana i trena nas poziva u njegovo stado. I kada, svi mi, sa našeg puta, iz tog stada, izađemo zbog naših slabosti i sagrešenja, zbog nerazumijevanja, svađe i mržnje, uvijek nas opominje i Hristos kao što nas opominje i Sveti Sava danas. Da jedini put, jedino stado kojim mi kao pravoslavni narod možemo hoditi, jeste put kojim je hodio Sveti Sava, svetitelji prije i poslije njega i koji će hoditi i poslije nas. I samo u to istinsko stado koje Hristos nazove, u to stado nas priziva i Sveti Sava danas.“
Djelo Svetoga Save, koje traje više od osam vjekova, svake godine, kako je kazao, sve je veće i slavnije zato što je u sili Hristovoj, zato što je Sveti Sava poznao glas Hristov, glas Pastira koji ga je pozvao. Kada smo u njegovom stadu, naše djelo ovdje na zemlji neće biti zaboravljeno, nego naprotiv – svakog dana će biti sve veće i veće.
„Bez obzira koliko puta padamo u našim slabostima i sagrješenjima, Gospod Hristos nas priziva da se obnavljamo i tako obnovljeni, tom silom i slavom Božijom, zadobićemo Carstvo Božije. I naš život neće biti uzaludan nego će biti uzdignut do nebesa, kao što je Gospod uzdigao i Svetoga oca našega Savu do nebesa da danas pred prestolom Božijim uznosi molitve za sve nas, za sav naš rod. I priziva nas da se pokajemo za svoja sagrješenja, da ne skrećemo sa onog puta kojim je on hodio – putem apostola, putem mučenika, putem velikih jeraraha, putem koji je on utabao. I danas nas priziva da s tog puta ne skrenemo jer samo tim putem ćemo se popeti na goru gdje se nalazi taj tor i te ovce koje, zajedno sa svojim pastirom, čekaju dolazak Hristov da nas sve ponovo Gospod okupi u Carstvu svome“, poručio je protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, čestitajući svima 851. Savindan.