Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije služio je juče sa cetinjskim sveštenstvom i sveštenomonaštvom svetu Liturgiju u crkvi Svetog velikomučenika Georgija, u selu Erakovići na Njegušima, povodom krsne slave svetorodne loze Petrović-Njegoš.
Nakon svete Liturgije osveštani su slavski darovi, a potom se sabranima obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije.
Mitropolit Joanikije je čestitao praznik svima. Potomcima vladičanske i vladarske kuće Petrovića, te ostalim svečarima krsnu slavu – Svetog velikomučenika Georgija pobjedonosca.
Vladika je kazao da su se život i vrline Svetog Georgija upečatile na Njegušima kroz vjernost Krstu Časnome svetih vladika i vladara porodice Petrovića, te je podsjetivši na pjesničku metaforu da su Njeguši postali zavičaj Svetog Georgija, rekao da je upravo blagodareći tome sačuvano gnijezdo slobode ovog podlovćenskog mjesta.
– On je u svaki dom, ne samo onih koji ga proslavljaju kao svoju krsnu slavu, nego u svaki hrišćanski dom se ovdje uselio i nadahnjivao ih božanskom vjerom, vrlinom, dobrotom i hrabrošću, da u ovome malom predjelu okruženom planinama, a još više neprijateljima, sačuvaju gnijezdo slobode.
Vladika je rekao da je ”vijenac Božijih ugodnika” iz loze Petrovića baštinio misao i ideju Nemanjića, te da je ta ideja najveličanstvenije progovorila kroz Njegoša.
– Sigurno jeste veliki Božiji blagoslov i posebni Božiji plan i zastupništvo Svetog velikomučenika Georgija, ali vidimo i da su nosili veliko nasleđe. Nasleđe svetih Nemanjića, misao i ideju Nemanjića, a poslije i blagosloveno nasleđe Balšića i Crnojevića i duhovno kulturno nasleđe srpskog naroda. Nosili u svojoj duši i u svome umu i taj oganj božanski i tu ljepotu božansku razvijali. To je u najrazumljivijem ali i u najveličanstvenijem smislu progovorilo kroz Njegoša, sve to veliko nasleđe. Ali znamo da ni Njegoša ne bi bilo bez njegovoga svetoga strica Svetoga Petra Cetinjskoga, a i Svetoga Petra Cetinjskoga teško da bi moglo biti bez Vladike Danila Prvog, bez Save i Vasilija, jedan vijenac Božijih ugodnika – galerija svetih likova. Ikonostas pred kojim se klanjamo danas ovdje.
Podsjetivši na Njegoševo kazivanje o caru Dušanu, Lazaru i Milošu, on je naglasio da je obaveza i današnjih generacija da čuvaju naslijeđe primljeno od Petrovića.
– To nas obavezuje da čuvamo to nasleđe, kao što su ga i oni čuvali, a to nasleđe se ne bi moglo sačuvati bez svete vjere pravoslavne. Niti ideja slobode, niti ideja velike objedinjene države Dušanovog carstva. Oni su to tako govorili. Danas se to nažalost tako ne govori, a oni su i pjevali i tako mislili i doživljavali – da je Crna Gora jedini slobodni ostatak velikoga carstva Dušanovog. Pogledajte samo kako Njegoš pjeva o caru Dušanu. Nekako on malo drugačiji poredak uspostavlja. Ne pominje mnoge od Nemanjića, ali pominje Dušana više od svih drugih. I pominje Miloša i kneza Lazara, ali sve je to jedno te isto nasleđe, draga braćo i sestre.
Mitropolit je skrenuo pažnju na to da su vjeru pravoslavnu ”čistu, neoslabljenu i neokrnjenu” na ovom području prije svetih Petrovića takođe očuvali sveti Božiji ljudi, poput Svetog Vasilija Ostroškog i Stefana Piperskog i mnogih drugih, te da Petrovići nisu samonikli, već plod ”uzorane njive” i velikog nasleđa.
– Dakle vidimo jednu zlatnu nit, jednu bistru rijeku koja nas napaja i blagodat Svetoga Duha koja nas nadahnjuje, koja je nadahnula i velike Petroviće. Nisu oni samonikli iako ih doživljavamo kao Božiji dar, nego su iznikli iz jednog velikog nasleđa, iz plodne uzorane njive i zamirisali ne samo u ovome kraju divnome, veličanstvenome i u ovome polju pitomome, nego zamirisali cijelom svijetu svetošću, Božijim darovima i božanskom ljepotom, velikim zaslugama koje treba da čuvamo, draga braćo i sestre, da pamtimo, da pominjemo, da se njima nadahnjujemo, zaključio je Visokopeosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
Sabranje na Njegušima je nastavljeno u Njegoševoj rodnoj kući, gdje je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije osveštao slavske prinose potomcima iz kuće Petrovića, a potom je započeo ”NJegošev svečani čas”, kulturni događaj koji se na ovaj dan u NJegoševoj kući održava gotovo petnaest godina.
Svoje stihove u slavu današnjeg praznika i svetih Petrovića čitali su pjesnici: Radovan Radović, Marina Kusovac, Ranko Mićanović, Slavica Dedić, Božo Vučić, Milica Kralj, Lekso Rakočević, Sava Radulović, Radomir Uljarević, Budimir Dubak, Milica Bakrač, koja je bila i moderator ovog događaja.
Na kraju se okupljenima oko ognjišta u Njegoševoj rodnoj kući, na ”NJegoševom svečanom času” sabranima obratio predsjednik i osnivač Književnog društva ”NJegoš” – Milutin Mićović.
Mićović je kazao da su počeci ovog događaja bili 2001. godine, te da se tada krenulo sa simpozijumima i razgovorima o NJegošu jer je, kako je kazao, Crna Gora već tada bila jako umračena.
– Adsko naselje se bilo rasprtilo na Crnu Goru i srpski rod i taj skup koji je počeo ovdje smo nazvali ”NJegoš naš savremenik”. Svi učesnici, a bilo ih je dosta i to izuzetnih, vezani su za dubinu naše kulture. Nekako su se oslonili na NJegoša i pronašli nas u ovom vremenu, u ovoj Crnoj Gori tjeskobnoj i pomračenoj, našli NJegoševe iskre koje jednako sijaju i zrače i u ovom našem vremenu.
On je podsjetio na simpozijum o NJegošu u Petrogradu, te kazao da se i tamo moglo osjetiti ”da je Njegoš naš savremenik”.
-Tamo je bio i jedan od boljih prevodilaca Njegoša, Aleksandar Šumilov, koji je preveo Gorski vijenac prije možda 40 godina i uvaženi profesori sa Petrogradskog univerziteta. Sa nama je bio Mitropolit Amfilohije i još nekoliko izuzetnih ljudi srodnih duhu NJegoševom. Tada se vidjelo i u tom ruskom prostoru da je NJegoš naš savremenik.
Predsjednik Književnog društva ”NJegoš” Milutin Mićović je zaključio da je Njegoš zaslužan što i dalje živimo u Crnoj Gori, a ne u Montenegru.
– I držim da u ovim godinama velike tjeskobe i prekodiranja Crne Gore, da nije bilo NJegoševih riječi zasađenih u nama, živih u nama, ovo već ne bi bila Crna Gora, nego Montenegro. Ova kuća, tvrda kuća Petrovića, trista godina živi što vidljivo što nevidljivo i drži Crnu Goru, i danas vidimo mlade Petroviće, a to je velika radost i za Crnu Goru i za srpski rod i za pretke Petroviće.
Jevanđelsku besjedu ranije je izgovorio protojerej Igor Balaban.
Navodeći primjer Svetog Đorđa, kao onog koji je poslušao riječi Gospodnje, da kada dođe trenutak gonjenja i omraze, mučenja i stradanja ne poklekne, već nepokolebljivom vjerom ispravno posvjedoči Hrista, otac Igor je kazao da Gospodnji poziv da ispravno svjedočimo vjeru Njegovu, važi i za današnjeg hrišćanina.
– Danas nam uglavnom ne traže da dajemo svoju glavu radi svjedočanstva vjere. Danas vjeru možemo na različite načine da posvjedočimo. Kako sve možemo da je posvjedočimo? Pa možemo tako što ćemo biti pošteni prema sebi i svojim bližnjima. Tako što ih nećemo krasti ni bližnje svoje ni zajednicu svoju. Tako što ćemo biti pažljivi prema svojoj porodici. Tako što ćemo pomoći siromaha, tako što ćemo se Gospodu Bogu moliti da nas ukrepljuje, da bi što bolje svjedočili. Sve to pojedinačno i sve to zajedno jeste svjedočanstvo vjere.
Podsjetivši da je Sveti Đorđe bio visoki vojni oficir, on je skrenuo pažnju i na vojskovođe našega naroda, u prvom redu Svetog kneza Lazara, koji je kao i Sveti Georgije izabrao Carstvo nebesko, nasuprot, kako je kazao ”poklanjanja lažnim bogovima ovoga svijeta”.
– Sveti Georgije je bez obzira na gubitak svih privilegija koje je imao kao visoki vojni oficir rimske vojske, rimske imperije, bez obzira na sve to, on je kada je trebalo izabrao, kao što je milenijum poslije njega izabrao naš knez Lazar. Upravo imajući u vidu izbor Svetoga Georgija, Svetoga Dimitrija, izbor nebrojenih i mnogobrojnih mučenika ranohrišćanskih tako su i u našem narodu birali carstvo Božije, ispravnu vjeru i ispravno svjedočanstvo, ispravno svjedočenje nasuprot lažnoga poklanjanja ili poklanjanja lažnim Bogovima ovoga svijeta.
Otac Igor je naglasio primjer pravog i ispravnog svjedočenja vjere Hristove, kakav su pokazali mitropoliti Petrovići-NJegoši, skrenuvši pažnju na to da je upravo to i takvo svjedočenje vjere sačuvalo pravu vjeru i za današnje generacije.
– Još jedan dobar primjer svjedočanstva vjere je upravo ono što su činili mitropoliti Petrovići-NJegoši. Oni su svjedočili ispravnu i pravu vjeru, žrtvovali sebe za svoj narod. Mogli su sigurno bolje da prođu, nego što su prolazili, i od neprijatelja spoljnih i od mnogih unutrašnjih nevolja koje su ih pratile kroz njihove živote. Ali, odlučili su, baš kao Sveti Georgije i baš kao knez Lazar i svi mučenici i pravednici kroz vjekove, odlučili su da posvjedoče pravu vjeru, i da tim svjedočenjem nas uvedu da možemo da budemo na tom putu. Da su oni poklekli u nekom trenutku i knez Lazar i mnogi drugi kroz našu istoriju, da su oni poklekli i nama bi bile mnogo manje šanse da u današnje vrijeme imamo ispravno svjedočanstvo vjere i da vjerujemo u Trojičnoga Boga – istoga Onoga u kojega je Sveti Georgije vjerovao i istoga Onoga zbog čije je vjere Sveti Georgije dao svoju glavu, zaključio je protojerej Igor Balaban
