Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije uz sasluženje Njegovog visokopreosveštenstva Arhiepiskopa mostarsko-trebinjskog i Mitropolita zahumsko-hercegovačkog i stonsko-primorskog g. Dimitrija, velikog broja sveštenstva, sveštenomonaštva i vjernog naroda, u 26. nedjelju po Duhovima, 7. decembra 2025. ljeta Gospodnjeg, služio je Svetu službu Božiju u Blagoveštenjskom hramu Hercegovačke Gračanice, u kome počiva srpski pjesnik i diplomata Jovan Dučić, a povodom obilježavanja dvadesetpetogodišnjice osvećenja ove svetinje na trebinjskom brdu Crkvine.
Na kraju Liturgije sabranima je besjedio Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije, koji je kazao da 25 godina od velikog događaja, osvećenja ovoga svetoga hrama i prenosa zemnih ostataka pjesnika Jovana Dučića u Trebinje, jesu zapravo 25 godina od ispunjenja pjesnikovog amaneta, u kojem je iskazao želju da se vrati svojoj Hercegovini.
„I Hercegovci ispuniše amanet i zavjet svoga velikoga sina. Trebinje može da se poistovećuje sa mnogim velikim ličnostima koje je dalo u istoriji, ali izgleda da se ponajviše poistovećuje sa knezom pjesnika Jovanom Dučićem. I nije to slučajno jer je Jovan Dučić mnogo dao i svome gradu i svojoj Hercegovini i svome srpskome rodu“, kazao je Vladika i podsjetio na mnogobrojne zaslužne ličnosti koje su učestvovale u tom velikom događaju, podizanju hrama, osvećenju i prenošenju kostiju Jovana Dučića u njega, među kojima su: Patrijarh Pavle, Vladika Atanasije, pa Vladika Grigorije, kao i ktitor hrama Branko Tupanjac.
Mnogo je Gračanica podignuto od Kosova do Amerike, ali ova Hercegovačka Gračanica, koja ukrašava i ovo mjesto i grad Trebinje, veoma je znamenita i njoj se radujemo svi, a posebno duša Jovana Dučića:
„On je zaslužio da počiva u ovom svetome hramu među svojim Hercegovcima. Zaslužio je ponajviše svojom religioznom poezijom. U njegovim religioznim pjesmama možemo razumjeti šta to znači kada Njegoš kaže, kome je Dučić podigao spomenik ovdje u Trebinju, Svemogućstvo svetom tajnom šapti, samo duši plamena poete. Jovan Dučić je bio majstor stiha, veliki umjetnik, veliki stvaralac. Veliko obrazovanje, ali prosto Bogom dani rođeni pjesnik, nenadmašni u pojedini momentima. Ali isto tako zadivljujuće je i njegovo rodoljublje i njegova oštra proniknuća u kontroverze naše mučne i stradalne, ali i ponosne srpske istorije.“
Podsjetio je Visokopreosvećeni Mitropolit da su Dučićevi poslednji dani u tuđini bili ispunjeni sastradavanjem sa svojim otačastvom i da je tamo, čujući za stradanje srpskog naroda u Endehaziji, napisao onu potresnu pjesmu „Vrbas“, kao i mnoge druge. I sve više kako se primicao kraju svoga života, sve je više ljubio svoj narod, iako ga je uvijek ljubio, i sve se više ispunjavao vjerom u Hrista raspetoga i vaskrsloga.
„I evo, hvala Bogu, 25 godina otkad se osvešta ovaj hram i otkad se ispuni zavjet Jovana Dučića, zahvaljujući trudu i ljubavi čestitih Hercegovaca. To mnogo znači i za ovaj grad, vidimo da se izmjenio život u njemu. Vidimo koliko znači ispuniti amanet jednoga pjesnika i hvala Bogu što je to tako. I radujemo se svi i što ste ispunili taj amanet, tu njegovu poslednju volju i želju, imali ste i kome. Zaslužan je Jovan Dučić da se njegova riječ ispuni“, kazao je Arhiepiskop cetinjski.
Istakao je da nas to podstiče da razmišljamo o tome kako to da mi u Crnoj Gori ispunimo Njegošev amanet, kome je Jovan Dučić u Trebinju kao najvećem srpskom pjesniku podigao jedan od najljepših spomenika i prvi spomenik u cijelom srpskom narodu. Zar je bilo lakše prenijeti kosti Jovana Dučića iz daleke Amerike i preći toliko prepreka i granica i procedura, nego ispuniti Njegošev amanet i vratiti njegove kosti iz onog mauzoleja u kapelu, zapitao se Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i dodao:
„Ta kapela nije tako velika i veličanstvena kao što je ovaj hram, nego je skromna, ali eto ne možemo još oko toga da se dogovorimo. Postoje mnogi nesporazumi, naslijeđeni nesporazumi, ali hvala Bogu sve više sazrijeva ta misao da će i Crna Gora konačno ispuniti Njegošev amanet da se vrate njegove svete, napaćene, mnogostradalne kosti njegovoj Crkvi i njegovome hramu.“
Ovo je danas u Hercegovini svečani dan jer taj događa, koji je bio prije 25 godina, kako je kazao Vladika, zaslužuje da se o njemu govori – to je bio jedan veliki srpski sabor koji treba da se pamti.
„I na ovakav način kada obilježavamo te jubileje nekako dublje sagledavamo smisao tih događaja, koliki je njihov značaj. I slava Bogu imamo se čega sjećati iz naše istorije od davnih vremena, od prije i iz doba Svetoga Save, iz doba Nemanjića, iz doba Svetoga Vasilija Ostroškoga, iz novih vremena, imamo velikih i značajnih događaja, svijetlih trenutaka i velikih uzleta u našoj istoriji. A to je uvijek bilo kada se vraćamo sami sebi, kada se vraćamo Hristu Gospodu, kada se vraćamo svojoj vjeri, kada izražavamo poštovanje prema svojim precima, kada idemo putem Svetoga Save i Svetoga Vasilija Ostroškoga.“
Na kraju Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je čestitao praznik i zaključio:
„Po ovim svetim službama, kako narod pristupa svetom putiru i svetome hramu, kako rado ide na svete službe Božije, vidimo da je Hercegovina očuvala i zavjet Svetoga Save i zavjet Svetoga Vasilija Ostroškoga. Neka vam bude srećno i blagosloveno! I ovaj svijetli dan da bude blagosloven i da se ponosite sa svojim velikim precima, kojih ste puno imali u istoriji, a imate i danas velikih ličnosti i daće Bog da ih bude i u budućnosti. Vidimo ovu djecu kako uzrastaju u hramu Božijem, kako cvjetaju i tijelom i duhom, daće Bog da i oni budu veliki ljudi, da donesu radost svojim roditeljima i svojoj Crkvi i svome narodu. Amin, Bože daj, na mnoga i blaga ljeta!“
Mitropolit Dimitrije: Jovan Dučić se pokazao kao Božiji čovjek
U jevanđelskoj besjedi, tumačeći priču o bezumnom bogatašu koji je htio da sagradi veće žitnice i u njima sabere svu ljetinu, svo svoje bogatstvo i blago, da ono trune a njegova braća ostanu gladna, Visokopreosvećeni Mitropolit Dimitrije je podsjetio da su sveti oci govorili da je bogataš dvostruko zlo učinio, naudio je i svojoj duši, budući tako skučen i uskoga srca, ali i drugima oko sebe, da mu budu zavidni na tolikom bogatstvu. I bogatašu se javlja Bog i kaže: Bezumniče, ove noći tražiće dušu tvoju od tebe; a ono što si pripremio čije će biti? Tako biva onome koji sebi teče blago, a ne bogati se Bogom.
„Kakvo je to naše bogaćenje Bogom u ovom svijetu? Bog je dakle prebogat, sve je stvorio, čak i poeziju, ali i sve svjetove. Prebogat i premilostiv. Kako da mi učestvujemo u tim Božjim darovima pokazao nam je naš Spasitelj javljajući se u ovome svijetu. I prije njega proroci su, mnogo puta i na razne načine, govorili ljudima šta je volja Božija, ali u Hristu Gospodu mi hrišćani imamo ovaploćenu volju Božiju, ovaploćen blagoslov Božiji, ovaploćenu vjeru našu – to je Hristos Gospod. Ovaploćenu ljubav Božiju i pokazivanje nama šta je taj Bog i koliko nas voli, ali i ovaploćenog, prvi put iskazanog i potpuno pokazanog pravog i istinskog Božijeg čovjeka. Zaista, On je bio unikatan, On je bio Bogočovjek, ali nam je pokazao kako i svi mi treba da živimo. I naše bogaćenje Bogom ide tako preko vjere u Njega živoga Boga, a onda i borbe za srce naše, da nam se ono ne priveže ni za šta na ovome svijetu, nego da taj odnos naš bude sa živim Bogom kao prema nekom koga mnogo volimo.“
Govoreći o našim ljudskim odnosima, kad neko neće odnos sa čovjekom, ljubav, nego njegov novac, njegovu moć, pamet, znanje, tijelo… hoće da ga iskoristi, Vladika je istakao da je čovjek to pokušao i u odnosu sa živim Bogom i ukazao na uvijek prisutnu opasnost u našoj duši, u našem srcu, da se vežemo za zemlju, za zemaljsko bogatstvo, o čemu su mnogo puta i na mnogo načina govorili ne samo proroci, nego nam govori i Jevanđelje Božije kroz mnoge priče.
„Bogatstvo može da se upotrebi i na spasenje, i mnogi su ga upotrijebili, ali može da se upotrebi i na propast našu, da se vežemo za to bogatstvo i onda nam ono postaje sredstvo da sve naše strasti preko njega upražnjavamo. To je poruka Jevanđelja i to je poruka ove povijesti jevanđelske i da se sjećamo da smo ovdje putnici na zemlji, da smo privremeno ovdje, ali to da gledamo u svijetlosti čitavog jevanđelskog domostroja, jevanđelske povijesti. Zapravo mi smo prizvani na život beskonačni, na život besmrtni, na Carstvo nebesko. Mi smo stvoreni da vaskrsnemo iz mrtvih“, poučio je sabrane Visokopreosvećeni Mitropolit Dimitrije.
Ističući da je iz ljubavi Božije, kad smo sagriješili, dopuštena smrt, ali ne da bi ostali u zemlji nego da bi vaskrsli, a prije toga da nas ta smrt podsjeća da smo ovdje putnici i da čeznemo za Carstvom nebeskim, za ljubavlju Božijom, za ljubavlju prema Bogu i bližnjima, da čeznemo za pravdom, poštenjem, za obrazom Božijim, kao što su obraz čuvali naši preci:
„Kao što je obraz Božiji sačuvao i pokazao, do kraja života i pred kraj života, da je Božiji čovjek i naš pjesnik Jovan Dučić. Kako ga je samo srce boljelo za srpski narod koji je stradao u onom strašnom pogromu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj! I tada je rekao mnoge opore riječi, ali se pokazao kao Božiji čovjek koga, kako je njegov rođak u pjesništvu Mostarac rekao, sve rane njegovoga roda bole, da ga ne boli samo ono što se njemu dešava i da je otvoren za ljubav Božiju i za ljubav prema bližnjima. Neka bi dao Bog da i mi budemo takvi“, poručio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop mostarsko-trebinjski i Mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski g. Dimitrije.
Današnjim evharistijskim sabranjem završeno je, sinoćnom promocijom knjige ”Dan kad se vratio Dučić” započeto, obilježavanje 25 godina od Dučićevog povratka u Trebinje i Hercegovinu i osvećenja Hrama Blagoveštenja Presvete Bogorodice, koje je organizovala Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska.