Nova knjiga „Drugovanja“ Veliše Kadića I Radojice Stankovića
MILICA
Pisati i pričati o nikšićkoj hronici, danima dalekim i ovovremenim, a nepomenuti Milicu (Nenezić) Bakrač potamnilo bi stranice ove knjige, a nas, njene autore bacilo u aut!
Mnogo toga je rečeno i napisano o jednoj od najboljih srpskih pjesnikinja od Bijele pa do Kamčatke, preko sibirskih stepa kroz koje se projavljuju stihovi njene poezije, glasniji od američkog raketnog sistema uperenog put Urala i dalje tihog Dona.
Milica je staro srpsko (drobnjačko) ime. U rodu slovenskom pominje se i Carica Milica kao srpska ikona, ali i naša Milica Carica Poezije, kao sinteza duhovne i fizičke ljepote.
Klinka čiji zavičaj je pitomo selo Bijela kod Šavnika prtila je nekada uskim sniježnim stazama u gojzericama i navučenim suknenim čarapama, uživajući u zimskim čarolijama i divljoj ljepoti kraja. Iz te bjeline i nestvarne tinšine ponijela je rijeka Bijela u neke nove životne revire gdje se vodi borba neprestana. Lirska poezija joj je bila i ostala najvjerniji pratilac. Kad je stasavala kao poeta slušala je Branka V. Radičevića i njegove savjete da su i u „ono“ vrijeme, kao u ovo naše, postojali narodi i jezici u svijetu na kojima se uopšte ne piše poezija. Na sreću to nije pripadalo nama, našem rodu, jer u Evropi najbolja poezija se piše na srpskom jeziku.
-Za moj pjesnički izraz najzaslužniji su, kako reče Dobrica Erić, „otadzbinski pesnici“. I otadzbinsko pjevanje. A to su osim svetaca i monaha, svi pjesnici, čitava plejada koji su ostali svetosavci. Sonet jeste moja pjesnička forma, ali je mnogo odličnih sonetista u srpskom pjesništvu i možda nigdje kao kod Srba ta savršena pjesnička forma nije tako značajnp zaživjela, kazala je Milica svojevremeno za „Novosti“.
Jednom prilikom mi se „otvorila“ kada sam je pitao šta bi promijenila kod sebe a ona odgovarila –da ne vjerujem kako su svi ljudi dobri.
-Mogla sam, Veljašu, da živim u Moskvi, ali sam ostala ovdje.
Kada bi se opredjeljivala između istoka i zapada, njen izbor bio bi lak –istok i naravno Rusija, Dostojevski i svi redom… Kao najveći svoj životni uspjeh smatra materinstvo i dvoje divne djece –ćerku Saru i sina Andreja Rusa.
-I dok padaju bombe voljela bih da stanem nogom na Krim i onaj most koji se ruši i vaskrsava, razdvaja dobro od zla. Prošetam Sevastopoljem carskim gradom. Rusija je moja nesuđena zemlja!
РУСИЈИ
Ноћас смо тиши од тихог Дона!
Чује се негде песма Козака!
И наших срца искрена звона…
Молитва с усне црвеног мака!
И да те није, претихи Доне!
Па да и нема свих руских степа!
Да није тока, што ушћу тоне!
Да ниси, Русијо, тако лепа!
Свечана, бела, огромна, смерна!
С ким бих поредила љубав моју?
Јер, ти си вернија, ја сам верна!
Зато се „дрзнух“ теби да певам!
Скрих се у топлу одежду твоју,
Любовь да чекам, любовь да сневам!
