Nova knjiga Drugovanja Veliše Kadića I Radojice Stankovića
DOPISNIŠTVO
Kada sam 1993.godine napustio „Pobjedu“, jer je moje mjesto zauzeo jedan izbjeglica, pojavio se čovjek koji mi je iz temelja promijenio život. Telefonski poziv novinara Čeda Prelevića i pitanje da li bih radio za „Novosti“ iz Nikšića (tiraž bio 5.000 primjeraka dnevno) djelovalo mi je kao da sam dobio bingo na tombuli! Pristao sam i startovao na Srpsku Novu godinu 14.januara 1994.
Sve najljepše doživio sam u toj kući u kojoj i sada, dok pišem ovu knjigu, zarađujem hleb. Od te godine sa Prelom počinju moja drugovanja i prijateljstva koja su trajala sve dok nas nije napustio. I nikad među nama nije bilo gorke riječi. Šef Dopisništva u Podgorici u to vrijeme bio je Duško Jolić, takođe sjajan novinar i čovjek. Pamtim moj prvi dolazak u prostorije u Moskovskoj ulici gdje me dočekala sekretarica Slavica Radinović, dugo godina zaštitni znak podgoričke kancelarije. Slavica je bila veliki drug, u ranoj mladosti bavila se sportom, bila je je dzudašica i sjajna kuvarica. Miris njenih mantija i danas osjećam.
Uvijek kada bih zakoračio u taj prostor omeđen duvanskim dimom, aromom vinjaka i kuvane kafe, doživljavao bih preporod. Tih godina glavni i odgovorni urednik bio je Rade Brajović. Navraćao bi u dopisništvo, organizovao sastanke, a poslije toga bi nastavljali druženja. Sjećam se sasatanaka sa dopisnicima iz svih krajeva Juge u Beogradu, Paliću, Goč planini, Zlatiboru, Virpazaru… Ostajalo bi se po tri-četiri dana, sve plaćeno –smještaj i hrana. Taj trend bio je nastavljen i kada je došao Manjo Vukotić.
Od svih kolega „Novosti“ prvo sam upoznao dopisnika iz Nikšića Milutina Mića Sekulovića, zvanog „Mićo Četnik“ iz Berana, pa kasnije Milanku Lolu Papović kad sam zakucao na vrata dopisništva u kući Zirojevića gdje je prostor dijelila sa Radom Vukićevićem iz Politike ekspres. Uslijedila su poznanstva i druženja i sa Savom Gregovićem, Budom Simonovićem, Draganom Bećirovićem, Momirom Čabarkapom, Purom Miranovićem…
Poslije pada režima Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji došli su „žuti“ a sa njima i nove promjene u organizaciji „Novosti“ . Povratak u svoje jato Manja Vukotića, novinarskog vuka i prekaljenog borca za slobodu riječi, čovjeka nevjerovatne mentalne kondicije obradovalo je sve dopisnike u Crnoj Gori. Uvijek je bilo dobro imati „svog čovjeka“ u centrali. Dok smo živi zahvalni smo Vukotiću što je osnovao preduzeće „Novosti“ d.o.o. u Podgorici, i omogućio nam da imamo veću sigurnost s obzirom na turbelntna politička vremena koja su bila poslije NATO bombardovanja SRJ, a i kasnije. Brojne zgode i nezgode obilježile su svo to vrijeme, ali i najteži trenutak kada se naš Prele preselio na nebo. On koji je znao da veselu atmosferu uvijek održava „na nivou“ i svima bude od pomoći, briljantni novinar, čiji tekstovi se i danas pamte. Posebno Dnevnik jednog ribolovca koji je objavljivan u reviji „Istok“. Prelovo srce stalo je praktično dok je bio za radnim stolom.
Drugovanja u matičnoj kući u Podgorici obilježio je i Miroslav Mirko Janjušević, koga sam samo ja zvao Bagzi -po onom čuvenom mafijašu. Sada je direktor firme, a tom usponu svakako mu je doprinio i taj nadimak. Zovem ga i Sine, jer jednom kada sam pokušao da uzmem dva primjerka „Novosti“ u trafici nedaleko od naše kancelarije, prodavačica mi je kratko rekla: „Gospodine, malo prije štampu je odnio vaš sin!“ Eh, tada iako uz prigušen smijeh shvatio sam da me godine nagrizaju, a da Mirkaš izgleda sve mlađe i sve ljepše. Prorijedilo se naše veliko društvo. Došla su nova vremena, štampano novinarstvo gubi rat u odnosu na elektronsko i na portale. Mirko i ja, svakodnevno dojčujemo u nekom od obližnjih lokala, ponekad zadimimo i sa sjetom se prisjetimo nekog ljepšeg i srećnijeg vremena. Zakucaju na naša vrata vojvoda Mileta Pavićević ili pjesnik Boban Velimirović, uljepšaju trenutke i „vrate nas u život“. Sad smo u Hercegovačkoj, u zgradi u kojoj se nalazi ambasada Njemačke. Poštuje se kućni red i barjak te zemlje, ali ispod kojeg se Srbi savijati neće.
