NOVA HIT KNJIGA
DRUGOVANJA
ZAJEDNIČKO DJELO PRIJATELJA I DRUGOVA KOJI SU ČETIRI DECENIJE KAO ROĐENA BRAĆA
AUTORI: VELIŠA KADIĆ I RADOJICA STANKOVIĆ
Paun Mujović nikšićki diler, koji je u vrijeme čuvene inflacije I “djeda Avrama” kao spasioca raspale jugoslovenske ekonomije izazvane sankcijama “bijelog svijeta” devedesetih godina prošlog vijeka na Trgu slobode radio na crno i punio takulin zelenim dojč I drugim novčanicama. Zlobnici su mu pravili spletke, prebijali, otimali, ali se Paun nije predavao. Borio se koliko je mogao. A mogao je očigledno čim je Vojsci Jugoslavije u jednom trenutku darovao 50.000 maraka u kešu, “skinutih” sa bankaraskog računa!
-Kad sam, brato, donio pare u neki zamotuljak, neki oficiri streknuše ka da sam im zmiju poturio. Počeše da me ispituju otkud mi toliki novac, da li su njegovi tokovi legalni…. Puče mi film, te im ja zaprijetih da ako neće da uzmu te pare I pomognu gladnoj I goloj vojsci da ću ja znati šta ću sa njima. Bio sam spreman I bombu da bacim tim nadobudnim uniformisanim likovima, pričao mi je Paun, koji je kasnije zbog tog humanog djela dobio zahvalnicu Vojske Jugoslavije.
Jedan od najbogatijih Nikšićana, a moj drugar, živi prilično skromno u naselju Rubeža, blizu Željezare. Nije se ženio, makar je tako nama njegovim prijateljima govorio ( ko će ga znati?), mada je u zvaničnim spisima policije zaveden kao da je stao na ludi kamen! Kad se to desilo i sa kojom ni on nije znao.
-Sve su mi to smjestili špijuni DPSa-a I milicije, kao iz rukava odgovara Paun.
Uzgred, ja mu vjerujem da je vječiti neženja, jer teško da bi bilo koja odiva mogla pratiti ritam njegovog života koji je ponekad bio –nomadski. Spavao bi Paun na livadi pod vedrim nebom ili po pećinama, drugovao sa orlovima po obroncima Štirnog Dola, ručavao gdje bi stizao… Obožavao je bijeli luk, surutku, meki sir, grančicu od lincure stavljao bi u plastičnu bocu sa vodom do vrha i iz nje se krijepio. Bio je jači od krpelja ili stršljena! Pio je pivo, vinjak, šljivovicu, kisjelu vodu, limunadu pa bi sve to zabrkao i naiskap niz grlo otočio. Nema tog Nikšićanina koji mu se obratio da mu novčano pomogne da ga je Paun odbio. Njegove kletve bile su teške. Rijetko je to činio, tek kada bi ga muka spopala. Sjećam se njegove priče kako mu je jedan poznanik pokušao podmetnuti da je iz Viline pećine u Bijeloj ukrao zlato! Podnio čovjek prijavu protiv mog druga i sve dalje odvijalo se pred sudskim vijećem. I već na prvom ročištu Paun se najprije prekrsti pred sudijom i porotom i reče da mu Bog sudi ako laže, kao i onome što ga je tužio. Svega nekoliko dana kasnije, ovaj drugi završio je na umrlici.
Paun je sestrić epskog barda Radovana Bećirovića Trebješkog i često mi je pričao o ujaku, njegovom teškom životu, britkim mislima. Jednom prilikom mi se „otvorio“ i rekao da mu je želja da od jedne pećine na Štirnom dolu napravi crkvu. Pričao mu ujak Radovan da su tu nekada davno dolazili monasi i u njoj nalazili utočište od raznih opasnosti. Okadio je pećinu prota Miodrag Todorović. Na otvoru pećine zujale su pčele dok se iz kamenih košnica slivao med. Tu, na skoro dvije hiljade metara nadmorske visine, bilo je više života nego na trgovima crnogorskih gradova. Svu tu ljepotu od preko tri hiljade metara kvadratnih namjerava da pokloni Eparhiji budimljansko-nikšićkoj. Paun je radio u pivari „Trebjesa“, ali i kao konobar u čuvenom željezarinom naselju Zvjerinjak. E tek tu se kalio kao čelik. Jadi su se radili…
-Svak je zaobilazio Zverinjak pa i vjetrovi, govorio mi je Paun, koji sa opancima na nogama, i crnogorskom kapom na glavi obilazi primorske oaze od Ulcinja do Novog sa brašnjenikom i u njemu grudvom sira prlja i skorupa.