Čast i pohvala srpskim majkama. Kome, ako ne njima? I kada da kažemo, to ako ne danas, na srbski praznik svetih majki, na praznik Materice!Epopeje i priče o podvigu žena jesu neiscrpne teme, antologijski rodoslovi, uzbudljive zaostavštine, vječita poetska i prozna opsesija mnogobrojnih pisaca i pjesnika pregalaca.
Na početku Nove ere, Bog je podario ljudskom rodu novu Evu, bezgrešnu Presvetu Bogorodicu „časniju od Heruvima i neuporedivo slavniju od Serafima“, izabrana od koljena psalmopisca Davida, za sva vremena postala je znamenje ženske prirode. Ona, kao temelj našeg spasenja, jeste i temelj ženske privrženosti i služenja Hristu i Njegovoj Crkvi. Stranice Jevanđelja posvećene su Hristovom obraćanju ženama.
Nakon vaskrsenja Hristos se najprije pokazao ženama mironosicama, one su ga slijedile slušajući zov srca. Zar taj šapat srca nije od Boga? Ovo je suštinski i krunski dokaz da su ženska srca sposobna da čuju priziv Božiji, ne tražeći izričito zavještanje. U svetootačkom tumačenju Riječi Božije, žene su prepoznale Hrista kao Mesiju i slijedile ga, ali to nije bio dio većine tadašnjeg društvenog sloja, još manje mnoštvo ubogih i duhovno obespravljenih, koja se tiskala oko Hrista u iščekivanju isjeljenja i milosti Njegove. U podlim dušama tadašnje jevrejske vlasti mržnja je prevazilazila granice zdravog razuma. Narod koji ga je dotad pratio počeo se sve više osipati.Nakon ulaska u Jerusalim, nastupila je tama i beznađe, a najstrašnije od svega bilo je odricanje iz straha i očaja Njegovih učenika. Ipak, nisu svi pobjegli. Pod stradalnim Krstom događa se čudo ovozemaljske vjernosti, plemenitosti, zahvalnosti, čestitosti. Upravo tu su se pokazale najrevnosnije, najdoslednije i najistrajnije u nepokolebljivoj zemaljskoj ljubavi. One, kao prvi vjesnici Vaskrsenja Hristovog. One, kao učenice i sledbenice blagodatnog slova Hristovog.
One su nam ostavile primjer služenja, poslušnosti, iskrenosti i načelo kojim treba da koračamo kroz život. One, kao svebesprekorne uzdanice, divne palate ljubavi, su ćuteći gledale Njegovo stradanje, sa tugom i bolom prisustvovale Njegovim mukama, učestvovale u skidanju sa krsta i polaganju u grob. Značajna je uloga žena u širenju Jevanđeljske riječi, nisu samo ove žene bile blagovjesnice jevanđelja i nauke Hristove. Žene mironosice su na čelu dugačke liste ženskih misionara.
Promarširala je ljudska istorija, rađale su se i tonule carevine i kraljevine, divljali besomučni ratovi, no za to vrijeme i neprestano nad zemljom, nad tom smutnom i zastrašujućom istorijom svijetli lik tih vjernih žena. One su nam ostavile obrazac dobrotoljublja, vjernosti, misionarenja ljubavi i sastradanja. Put mironosica: Magdalene, Jovane, Marije Kleopove, Marte iz Vitanije, Marije (majke Jakovljeve) … nastavile su srbske heroine: Kosovka djevojka, Majka devet Jugovića, Jevrosima, Carica Milica, Monahinja Jefimija, Milunka Savić, Nadežda Petrović, Anđelija Vojvodić, Čučuk Stana, Desanka Maksimović…
Njihovi duhovni, intelektualni, diplomatski, viteški podvizi izazivaju ličnu impresiju. One, kao i mnoge druge ličnosti su zlatnim nitima izvezena imena ženskog dijela srbske istorije.Kada prelistamo hronologiju srbske istorije, zaključujemo da se nije sve dešavalo samo pred isukanim bajonetima, potegnutim buzdovanima i podignutim sabljama naših slavnik predaka, koji su svojim čojstvom i junaštvom ispisali stranice naše tragične baštine.
Istorija, naročito narodna tradicija i narodna književnost pružaju nam sijaset primjera herojskih podviga, naših praroditeljki, baka, majki, sestara koji ni po čemu ne zaostaju iza podviga naših rodonačelnika, đedova, očeva, braće…
Ako kreiramo retrospektivu satkanu od projekcije minulih događaja, sa svim mogućim valerima i nijansama, shvatićemo da ne bi bilo Nemanje i njegovih sinova bez Ane, cara Lazara bez Milice, Vladimira bez Kosare, vladike Maksima i despota Jovana bez Angeline, Stanka bez Anđelije, Đurđa bez Jelene… U zvaničnoj hronici jedne tradicionalne civilizacije žene su najodaniji i najuporniji oslonac svoga vremena i to su srbske heroine, zadužbinarke, dobrotvorke, monahinje, princeze, ratnice, bolničarke. Nalazile su se u dubini tajne svake muške pobjede i svakog ozbiljnijeg trijumfa. Uostalom i srbska izreka kaže: Ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi.
S razlogom su postale prepoznatljiv i uticajan, a ne zaklonjen i neprimijetan bedem očuvanja porodice i hrišćanskogog društva. Kroz istoriju su prošle krupnim koracima, ostavljajući za sobom dubok otisak.Dužnost svih nas je da se osvrnemo na život naših milih baka i prabaka, Solomonovih vrsnih žena, koje su bez sumnje bile heroine proteklih sudbonosnih vremena. Nikada nisu zaboravljale ono najbitnije da duboko u srce svoje djece utisnu: vjeru, plemenitost, patriotizam, slobodu i običaje. Dok su muževi i sinovi bili na ratištu, njihov front je bilo ognjište, djeca, stari i nemoćni koji su bili prinuđeni da ostanu kod kuće. One su hrabro stajale na kućnom pragu i ispraćale muževe i sinove u neizvjesnost i odbranu Otadžbine. Ipak, treba naglasiti da je bilo izuzetaka, onih koje su uz svakodnevni teret i iskušenje išle na prvu borbenu liniju, kako bi odnijele hranu i ono što je neophodno braći, očevima, đedovima, muževima i pored svih muka i nedaća istrajale u svojim podvizima, preživljavale golgotu i dostojanstveno nosile svoj krst. Ljubav sestre prema bratu, koja je za mnoge zagonetka, ali i neiscrpna tema, omogućava da uđemo u dušu našeg naroda.
To je istorijska, nacionalna i literarna priča, uvijek prisutna i snažna, prikazuje identitet naše žene u svom sjaju i svojoj surovosti. Bez mrlje na obrazu, bez dlake na jeziku, beskompromisno, sestre svoju ljubav prema bratu brane, hrane i štite kao vatru na ognjištu u uslovima kada su bliži smrti nego životu, u ambijentu kada niko nije pošteđen patnji i neizvjesnosti, gorkih razočaranja, potresnih zbivanja, stradanja, pretnji i ispaštanja tuđih ili nepostojećih krivica. Prateći ih sa zebnjom u rat, grlile su sestre braću, suze i ćutanje bilo je veće od svake riječi u nemoći suočavanja sa rastankom.
Podrhtavale su ruke skopčane oko vrata i košulja na grudima gdje srce pulsira, grč usana se pretvarao u tanku konturu, a oči upijale slike braće u vojničkim odijelima. Ljubav sestre se inatila vremenu, doticala nebo, rojila zvijezde, vraćala smisao posustalima, davala snagu onima koji su ostajali bez nje, donosila radost ukućanima. Sestre tu ljubav doživljavaju kao veliku privilegiju i ogromnu radost življenja. Naučile su bake da svoju bol sakriju, ne dopustivši sebi da odstupe od iskrenih, časnih, pravednih i herojskih principa. Varaju se oni koji misle da je Majka Jugovića mit i da je samo dio epske poezije. Varaju se ako misle da više nema kćeri poput Vasilije Vukotić i Milice (kćeri Marka Miljanova).
Zaboravljaju oni ili ne žele da vide koliko je srbska istorija imala Majki Jugovića. Uvijek skromne, poslušne, odane, plemenite vrijedne, brižne, požrtvovane, pune ljubavi. Njihovi životi i sva iskustva bila su lekcija trpljenja i snage, lekcije u školi bola. Svaka od njih, imala je istinitu, potresnu, upozoravajuću priču kojima su nas pripremale za život. Te priče bile su i najvažniji dio našeg vaspitnog miljea. Vjerujem da su ih svi, ali naročito ženska djeca odlazeći iz rodne kuće, ponijele umjesto djevojačke spreme i nikada te priče nisu odbacile, nego su postale ogledala u kojima su neprestano tražile različite odraze svoje ženske suštine. Svaka priča u novom ponavljanju dobijala je po neki novi detalj, novo ruho, neku novu nauku i pouku.Dok moderne žene, čast izuzecima, ispred porodice, tradicionalnih vrijednosti, visokih moralnih načela koje su njegovale naše bake i prabake, veliki značaj pridaju promociji i poštovanju feminističke alijanse i neprestanoj borbi za emancipacijom. U terminologiji savremene žene ne postoji riječ „podvig i žrtvovanje“. Najvažniji motiv u životu korporativnih feministkinja je lični komoditet, visok standard, trka za novcem, pomodarstvom i sujetom. Komfor i potrošačka psihologija postavili su moralne norme „novog doba“ – moralno je samo ono što takvim ženama trenutno odgovara. Pripritet je ambicija za superiornijim položajem, dominacijom u svim socijalnim sferama, žudnja za životom na visokoj nozi, treba da omogući atraktivno putovanje u inostranstvo, ekskluzivne restorane, egzotične provode, luksuz, dokolicu, a u svemu tome nema mjesta ni vremena za žrtvu rađanja.
U životu savremene žene rađanje je definitivno nešto sekundarno, dok je hedonistički stil života nešto primarno.Zarad karijere, ravnopravnog tretmana, egzistencijalnog komfora padaju u strašni grijeh čedomorstva.
Naoružane devijantnim stavovima, revolucijom koja vodi u propast poistovjećujući se sa starozavjetnom Evom.Ali ipak ne gubimo nadu da u epohi brisanja identiteta, zatiranja porodice, omalovažavanja majčinstva, pobjedu će izvojevati iznjedreni litijski naraštaji po uzoru na srbske heroine koje su obilježile protekla vremena.
Vodeći se svetosavskom etikom uz blagoslov Presvete Bogorodice, ojačaće hrišćanski ideal rodoljublja, podviga, žrtvovanja i dostojnog zvanja vrsne žene.
