Evo ovih dana, a nakon što su predsjednici šest opština sa Primorja po ko zna koji put javno zatražili da se ingerencije nad Morskim dobrom – a neki ga od početka zovu „Morskim zlom“ – vrate sa državnog nivoa na lokalnu samoupravu, neko se sjetio da, ne bi li to stopirao, zatraži da opštine sa sjevera Crne Gore preuzmu kontrolu nad svojim prirodnim dobrima. Realno gledano, sa juga naše zemlje – ili bolje reći s obale plavog mora – mislim da niko nema ništa protiv, naprotiv, sve u cilju da se vlast u državi poput Evropske unije decentralizuje i smanji politički pritisak i kontrola koja prati Crnu Goru još od devedesetih pa naovamo.
Uzalud su ljudi, najprije s mora i iz Boke, dizali svoj glas kada su im prvo odnijeli trajekte – ne u državnu, već u privatnu kasu – potom hotele, kroz takozvanu tranziciju, pa luke i ostalo. Sve do palmi koje je gospodin Mugoša počeo da sadi duž podgoričkih bulevara, vjerovatno u želji da metropolu pretvori u centar Mediterana. Kad je „uvezena štetočina surlaš“ poharala primorske palme, ljudi su se sjetili tih Mugijevih, ali ne i Instituta „Dr Simo Milošević“, PIO-vog RVI-a (današnjeg Palmon Beja), Trogodišnjeg mješovitog, Luke i stovarišta, pa sve do Ulcinjske solane, gdje je neko zarad „viših ciljeva“ budzašto prodao savremenu parnicu i opremu.
Da ne nabrajam dalje, stigao bih tako i do Štoja i drugih mora Crne Gore. Kad god je neko podigao glas – a to je uglavnom bilo iz Boke – da bi valjalo slijediti primjere organizovanosti u Evropskoj uniji, ili nama najbližih regija Istre i Pulje, neko s vrha vlasti bi usput rekao: „Nećemo da razbijamo nacionalnu strukturu.“ Išlo se dotle da je čak i ideja pokojnog kotorskog sveštenika – jednog od najmudrijih koje je Crna Gora imala – da se, poslije proglašenja Budimljansko-nikšićke eparhije, vrati istorijsko pravo na Eparhiju Bokokotorsku, čije bi sjedište bilo na Miholjskoj prevlaci (gdje je 1200. godine Sveti Sava osnovao prvu srpsku eparhiju), smatrana – najblaže rečeno – nepoželjnom. Jer, nju je osnovao tadašnji „okupator“ Austro-Ugarska.
Čudno, zar ne, da je baš taj „mrski okupator“ dozvolio narodu u Boki da u školama govori srpski i piše ćirilicom? Dakle, ti ljudi – a predvodio ih je pop sa Cuca – nisu imali namjeru da se odvajaju od Crne Gore, mada su možda i imali istorijsko pravo na to, već su tražili da se o svome i na svome više pitaju oni, nego neki političar koji je došao na vlast tobože u ime naroda iz nekog drugog kraja.
Htjeli su da Boka bude, kao nekad, administrativno nezavisna, ali da, po onoj narodnoj, ispunjava svoje obaveze: Bogu – božije, caru – carevo! Nažalost, umjesto toga, nije rijedak slučaj da pravo na plaže prioritetno imaju ljudi sa „čudnim“ porijeklom sa sjevera, a djeca sa morskog žala ne mogu ni da priđu mandraću koji je, na primjer, u Dobroti privatizovao sestrić „počasnog predsjednika“, ili u Krtolima ljudi bliski bivšoj vlasti.
Čudno je da ovima sa kontinenta smeta jedan Bato Carević – ne želim da ga branim, jer nisam mu advokat – a koji je napravio pravu imperiju. Država bi od njega trebalo da naplati sve ono što je eventualno „uzurpirao“, ali i da ga nagradi za ono što je zasluženo. Osim napada iz NVO sektora, pojedinih medija, pa i partije kojoj je pripadao, nisam čuo da ga je neko – s obzirom na sve urađeno: pretvaranje makije u obradivo zemljište, maslinjake, stoku – predložio za ministra poljoprivrede. Ne, to ne može, da kojim slučajem ne bi pokrenuo nešto u čemu tavorimo decenijama i stoljećima.
Zato podržavam i ohrabrujem gospodu predsjednike opština sa sjevera da zatraže svoje pravo u decentralizaciji vlasti. Ali ih molim da iza toga ne stoji politički odgovor njihovim kolegama sa Primorja, posebno iz Boke – od Debelog brijega do Kufina – jer nije nikakva tajna da je to prostor koji zapinje mnogima za oko. Počevši još od Titovog generala Blaža Jovanovića, koji je s revolverom za pojasom prisustvovao glasanju o ujedinjenju Crne Gore i Boke, pa sve do privatizacije Pomorskog saobraćaja. Za koji zli jezici kažu da su trajekti prodati za cijenu goriva koje se tada nalazilo u njihovim rezervoarima.
Možda se vrati vrijeme hrabrih ljudi poput Novljanina Marka Matkovića, koji je kao predsjednik Skupštine SR Crne Gore poslušao mišljenje svojih sugrađana i odbio da glasa, osamdesetih godina, za utapanje HTP „Boka“ u novi „Montenegroturist“. Taj čin nije prošao nezapaženo – barem ne u Boki – ali su „drugovi iz naših redova“ kasnije u tranzicionom periodu znali kako i šta će.
A to, bogami, sada svi najbolje vidimo.
Možda je došlo vrijeme da se stvari i pozicije lagano vrate na početni start, a da neko za sve ovo što smo prošli – i što je Crnu Goru opljačkalo i dovelo na sadašnji nivo – konačno i odgovara.
Perica Đaković
