RADOSAV- ZGOVNASMO LI TAJO? MILDIN-MUČ RADOSAVE I NAŠA SU

Zagovnâsmo li ga, tajo, zagovnâsmo! Ovako bi, ubijeđen sam, Radosav iz Đekne prozborio sa svojim ocem Miladinom, sjedeći na nekom kamenu i gledajući put čistoga polja.

I dok tako u polusnu razmišljam kako nas ne može mimoići nijedan posao s falinkom, već ih kao magnet privlačimo — ili bolje reći, ti strani investitori bolje od nas znaju kakva smo mi roba; roba što joj para nije mrska. I tako, dok razmišljam u polusnu, probijam se prvo nekim putevima, a onda nekim stepenicama. Nikad ih u životu ranije nijesam vidio, a taman posla njima hodio. To su staze za neki fini, otmeni svijet, svijet koji vlada.

Ali naumih da idem do vrha, da probam naći neki put iz ovog našeg lavirinta zvanog kolektor, koji nas zabavlja po vas cijeli dan. Idem, pa šta bude — neću i ne mogu izgubiti ono što je već dobro pobrkano.
I nekako mi jedna vrata učiniše poznata — ma gledam ih svako veče, a iz njih proviruje gospodin Tramp. Ma je li ono on ili nije? Ma jest, rekao bih, iako mu one zgodne Melanije nema pored njega.

– “Hello, mister president!” — ohrabrih se i odvalih, pa šta bude.
Kad će iz onijeh uskih vrata toplo: – “Hello. How are you, and from?”

Pojasnih mu da nijesam tu slučajno, već da od njega zatražim rješenje za problem moje male zemlje. Rekoh mu da sam sa Balkana, iz male zemlje koja se ponosno nekad zvala Crna Gora, a danas joj u eri modernizama tepaju “Montenegro”.
Jedno cijelo prijepodne sam izgubio da Grcima u Atini objasnim koja smo mi to zemlja. Pozivao sam i Tita i Dubrovnik u pomoć, ali kad sam spomenuo Beograd–Podgoricu i Boku, ljudi se nasmijali, odmahuli rukom i rekli mi: “Mavrovunjo.” Eto tako saznah kako se moja zemlja zove u Grčkoj.

Tramp se samo nasmija i odmahnu rukom, kao da se sjetio onog gurkanja sa premijerom Markovićem, ali to i nije incident kakav su Srbi imali u Kremlju oko zauzimanja stolica. Rekoh gospodinu Trampu da nijesam tu radi ruske nafte i srpskog NIS-a — to su Srbi davno zakuvali, pa nek sad sami kusaju.
“A koji je vaš problem, gospodine iz Mavrovunja?” — šeretski me pita čovjek sa crvenom kravatom.
Znam da imate puno problema — Putin, Kijev, pa i Evropa — ali ja bih samo da vam kažem kako smo mi mali tamo na Balkanu, a dio smo NATO-a, iako nas niko nije pitao. Zagovnali stvar, onako kako mali znaju. Tu u blizini glavnog grada, kraj nikom znanog mjesta Botun, zakačismo se oko kolektora. Narod na jednoj, a političari i EU na drugoj strani.

Da prostiš, rekoh mu, neko je kod zaključenja ugovora sa Evropljanima usro motku, pa sve smrdi na korupciju — tj. da je neko nešto dogovorio za neku uslugu. Tako se ugovor ponašao kao onaj duh Kasper — tu je, a niko ga ne vidi. Samo se odjednom pojaviše neke kompanije koje će kao da rade, pa se pojaviše prijetnje penalima, a i oprema je za posao nabavljena. Neki tvrde da je zastarjela. I tako vlast prijeti da će uvesti mašine, a ljudi da će braniti svojim tijelima.
Sve to ne bi bilo ništa novo da se mi u Crnoj Gori nijesmo nagledali takvih poslova, iza kojih ostaju imanja, ničije kuće, keš… Eto, gospodine predsjedniče, imate vi toga, ne fali vam. A pošto smo mi kolonija i volimo da slušamo veće, možda da im podviknete? Da pustite vodu — možda ona odnese te ljudske fekalije.
“Interesting, it’s possible…” — ponadah se da smo kod rješenja, kad me neko munu po ramenu. Mislim, obezbjeđenje — kad ono jok, žena sa partvišom kaže:
“Stavite ovo pod pazuh.”

“Šta da stavim, jadna? Zar ne vidiš s kim zborim?”
“Toplomjer”, kaže ona, “da izmjerimo imate li fibre.”
Okrenem se — kad ona vrata prazna, nema nikog. A meni nebitno je li 35,6 ili 36,8 ili 38. Ja dođoh iz kratkog sna, a svejedno je, kad osta da neprijatno miriše na nečasnu ljudsku rabotu. I pitanje je — hoće li narod saznati ko je jamio i koliko.

Perica Đaković