Kako su čestica Časnog Krsta, ruka Svetog Jovana Krstitelja i ikona Bogorodice Filermose završile u Crnoj Gori?

 ču­va mno­ge sve­ti­nje, a tri od njih zdru­že­ne su u jed­no iako su trenutno samo fizički odvojene: dio Ča­sno­ga Kr­sta na ko­jem je Hri­stos bio ras­pet, de­sna ru­ka sve­tog Jo­va­na Kr­sti­te­lja ko­ja je kr­sti­la Go­spo­da u Jo­r­da­nu i iko­na Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce Fi­le­rm­ske, naslikane rukom Svetog apo­sto­la Lu­ke.

Ove sve­te re­li­kvi­je – ži­vi svje­do­ci isto­rij­skog do­ga­đa­ja ko­ji se de­sio pri­je ne­što vi­še od 2.000 go­di­na, pro­šav­ši od Se­va­sti­je i Efe­sa do Ca­ri­gra­da i Ro­do­sa, od Je­ru­sa­li­ma i Mal­te do Pe­tro­gra­da i Be­o­gra­da bla­go­si­lja­le su na­ro­de i Pro­mi­slom Bož­jim skra­si­le se u Ce­tinj­skom ma­na­sti­ru Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce, u gra­du gdje su svi hra­mo­vi po­sve­će­ni Nje­nom Ro­đe­nju.

Da­nas, ve­li­ke hri­šćan­ske sve­ti­nje ko­je se na­la­ze u cr­kvi Ro­đe­nja Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce oko se­be sa­bi­ra­ju hri­šća­ne iz ci­je­log svi­je­ta, ta­ko da je Ce­tinj­ski ma­na­stir po­stao i jed­no od naj­zna­čaj­ni­jih ho­do­ča­snič­kih mje­sta.

Naravno, sve osim ikone Bogorodice Filermose, ali može se postaviti tako da se i ova ikona vrati tamo gdje i pripada – crkvi a ne muzeju.

Po­što be­za­ko­ni car Irod ne­pra­ved­no po­gu­bi Sve­tog Jo­va­na, Pre­te­ču i Kr­sti­te­lja Go­spod­njeg, če­sno tije­lo nje­go­vo uče­ni­ci nje­go­vi po­gre­bo­še bli­zu gro­ba Sve­tog pro­ro­ka Je­li­se­ja u zna­me­ni­tom sa­ma­rij­skom gra­du Se­va­sti­ji. Ka­da Sve­ti evan­đe­list Lu­ka, pro­po­vije­da­ju­ći Hri­sta, obi­lazio mno­ge gra­do­ve i ze­mlje, do­đe i u grad Se­va­sti­ju. A ka­da oda­tle ima­še da pu­tu­je u svo­ju po­stoj­bi­nu An­ti­o­hi­ju, za­že­lje da uzme sa so­bom i od­ne­se ta­mo tije­lo Sve­tog Pre­te­če Jo­va­na Kr­sti­te­lja, ko­je bje­še ne­tlje­no i či­ta­vo. Ali to bje­še ne­mo­gu­će, jer ži­te­lji Se­va­sti­je ve­o­ma po­što­va­hu mo­šti Kr­sti­te­lje­ve, bri­žlji­vo ih ču­va­hu, i ne da­va­hu ih. Sve­ti evan­đe­list Lu­ka uze od tog Sve­tog tije­la De­snu Ru­ku, ko­ja je kr­sti­la Go­spo­da na­šeg Isu­sa Hri­sta, i od­ne­se u svoj grad An­ti­o­hi­ju. I od tog do­ba an­ti­o­hij­ski hri­šća­ni sa ve­li­kim po­što­va­njem ču­va­hu Sve­tu Ru­ku Kr­sti­te­lje­vu. Jer i ve­li­ka ču­de­sa bi­va­hu od nje.Ti­me je spa­se od uni­šte­nja ko­je za­de­si ti­je­lo Sve­to­ga Jo­va­na tri­sta go­di­na ka­sni­je od ru­ke bez­bo­žnog ca­ra Ju­li­ja­na bo­go­ot­stup­ni­ka. Ru­ka osta­de u An­ti­o­hi­ji u hra­mu Sve­tog apo­sto­la Pe­tra do do­la­ska Agar­ja­na. Po­tom, na­dah­nut od Bo­ga ne­ki đa­kon Jov pre­ne­se je u Hal­ki­don. Vi­zan­tij­ski car po­sla la­đu da je sret­ne i do­ne­se u Ca­ri­grad. Smje­sti­še je u cr­kvu Sve­te Bo­go­ro­di­ce Fa­r­ske, po­tom u ma­na­stir Pa­ma­ka­ri­stos, i na kra­ju u hram Pre­mu­dro­sti Bo­ži­je Sve­tu So­fi­ju.

Ka­sni­je, od ru­ke bi­ja­hu odvo­je­na dva pr­sta, je­dan bi u Pre­te­či­nom Stu­dit­skom ma­na­sti­ru, i do da­nas osta­de u Gra­du na Bos­fo­ru a dru­gi po­klo­ni car Te­o­dor La­ska­ris no­vo­ro­đe­noj Srp­skoj Cr­kvi i nje­nom pr­vom ar­hi­e­pi­sko­pu Sve­tom Sa­vi. Ova sve­ti­nja bi po­lo­že­na u Ži­či ali ubr­zo pre­đe u Peć kad se ta­mo pre­se­li pre­sto ar­hi­e­pi­sko­pa srp­skog. Po pro­pa­sti ca­r­stva, Je­le­na Bran­ko­vić ga od­ne­se u Mo­re­ju, na dvor svog oca To­me Pa­le­o­lo­ga. Ka­da i Ca­ri­grad i Mo­re­ja pa­do­še on je izbjegao u Ita­li­ju i pre­da­o sve­ti­nju pa­pi Pi­ju XI-om. Ovaj bu­du­ći ro­dom iz Si­je­ne da­ro­va je ta­mo­šnjoj ka­te­dra­li, gdje i da­nas sto­ji u ki­vo­tu sa nat­pi­som: De­sni­ca Pre­te­či­na. Po­me­ni me Sa­vu ar­hi­e­pi­sko­pa srp­skog.

FOTO: Printscren/Youtube RTS

A sa­ma ru­ka Pre­te­či­na osta­de u Ca­ri­gra­du i do­če­ka Tu­r­ke. Bi i od njih po­što­va­na kao što mu je i gla­va da­nas po­što­va­na u dža­mi­ji u Da­ma­sku. Ali že­le­ći da umi­ri rat­nič­ki ras­po­lo­že­ne vi­te­zo­ve Sve­tog Jo­va­na-ho­spi­tal­ce, ču­va­re Sve­tih Mje­sta ko­ji su ta­da bo­ra­vi­li na Ro­do­su, sul­tan Ba­ja­zit II im je po­slao ruku. U to vri­je­me Jo­va­nov­ci su do­ni­je­li iz Pa­le­sti­ne pre­ko Ki­pra dvi­je dru­ge sve­ti­nje: Če­sti­cu Ča­snog Kr­sta Hri­sto­vog, dar Lu­ja ΧΙΙ i ču­do­tvor­nu iko­nu Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce, na­sli­ka­nu ru­kom Sv. Evan­đe­li­ste Lu­ke. Naj­ve­ro­vat­ni­je, me­đu­tim, da je ova sve­ta iko­na već bi­la na Ro­do­su u pra­vo­slav­nom drev­nom sve­ti­li­štu zva­nom „Fi­le­r­mos“ bli­zu gra­da Ro­do­sa.

Ču­do­tvor­nu iko­nu Maj­ke Bo­ži­je Fi­le­rm­ske na­sli­kao je po­lo­vi­nom pr­vog vi­je­ka Sve­ti Apo­stol i Evan­đe­list Lu­ka, u Efe­su u ku­ći Sve­tog apo­sto­la Jo­va­na Bo­go­slo­va. Ovu ču­do­tvor­nu iko­nu Sve­ti Apo­stol Lu­ka od­nio je u pu­sti­nju gdje su ži­vje­li pr­vi mo­na­si tzv. na­zo­re­ji. Ona je ta­da do­bi­la ime Bo­go­ro­di­ca Fi­le­rm­ska-Pu­sti­no­ljub­na. Po­sli­je to­ga iko­nu je Sve­ti Apo­stol Lu­ka pre­nio u svoj za­vi­čaj An­ti­o­hi­ju.

Ne zna se tač­no kad ali ču­do­tvor­na iko­na Maj­ke Bo­ži­je Fi­le­rm­ske ubr­zo je pre­nesena u Je­ru­sa­lim. Ca­ri­ca Is­toč­nog Ro­mej­skog Ca­r­stva Ev­do­ki­ja, oko 430. go­di­ne iko­nu Maj­ke Bo­ži­je Fi­le­rm­ske pre­no­si iz Je­ru­sa­li­ma u Kon­stan­ti­no­polj, i po­hra­nju­je je u zna­me­ni­toj Vla­hern­skoj cr­kvi. Go­di­ne 626. na usrd­ne mo­li­tve ži­te­lja Gra­da Ona od­bi­ja na­pad Pe­r­si­ja­na­ca na Ca­ri­grad.

Po­sli­je pa­da i osva­ja­nja Kon­stan­ti­no­po­lja od stra­ne kr­sta­ša 1204. go­di­ne, mno­ge hri­šćan­ske sve­ti­nje su opljač­ka­ne, a me­đu nji­ma i iko­na Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce Fi­le­rm­ske. Ona je za­vr­ši­la u ru­ka­ma ri­mo­ka­to­lič­kog mo­na­ško-vi­te­škog re­da Jo­va­no­va­ca, po­zna­tih još i pod ime­nom bol­ni­ča­ra ili ho­spi­ta­la­ca. Jo­va­nov­ci su ovu sve­ti­nju ubr­zo pre­ni­je­li u Sve­tu Ze­mlju.Oni su po­tom od stra­ne mu­sli­ma­na po­ti­snu­ti iz Pa­le­sti­ne, oda­kle su se po­vu­kli na ostr­vo Ki­par gdje su pro­ve­li 19 go­di­na ( 1291- 1310).

To­kom 1310. go­di­ne Jo­va­nov­ci su pre­šli na ostr­vo Ro­dos gdje su sa­gra­di­li voj­na utvr­đe­nja, bol­ni­ce i svo­ju re­zi­den­ci­ju.Iko­na je bi­la na Ro­do­su u pra­vo­slav­nom drev­nom sve­ti­li­štu zva­nom „Fi­le­rimos“ bli­zu gra­da Ro­do­sa. (Po tom ma­na­sti­ru i br­du na ko­me je sa­gra­đen ta iko­na se i do da­nas na­zi­va „Bo­go­ro­di­ca fi­le­rm­ska“, ili „Fi­ler­mo­ska“).

FOTO: Printscreen Al jazeera

Dio Ča­snog Kr­sta , na ko­me je Go­spod naš Isus Hri­stos bio ras­pet, do­đe na Ro­dos po­što je u dva ma­ha bio u rop­stvu: agar­jan­skom (če­tr­na­e­sto­go­di­šnjem) pod Ho­zro­jem Pe­r­si­jan­cem u 7. vi­je­ku i tri­de­se­to­go­di­šnjem pod Sa­la­di­nom u 12. vi­je­ku u Bag­da­du.

Na ostr­vu Ro­dos iko­na Fi­le­rm­ske Bo­go­ro­di­ce spo­je­na je 1484. go­di­ne sa de­snom ru­kom Sve­to­ga Jo­va­na Kr­sti­te­lja ko­ju su Jo­va­nov­ci do­bi­li na po­klon od tu­r­skog sul­ta­na Bo­ja­zi­ta II. Ove dvi­je sve­ti­nje spo­je­ne su za­tim sa di­je­lom Ča­snog i Ži­vo­tvor­nog Kr­sta Go­spod­njeg ko­ji im je po­klo­njen od Lu­ja XII naj­vje­ro­vat­ni­je na po­čet­ku 16. sto­lje­ća.

tu­r­skih op­sa­da ostr­va (1480; 1522-1523) ove sve­tinje pre­ne­še­ne su sa br­da Fi­le­r­mo­sa u grad i vra­će­ne na­zad sve dok Jo­va­nov­ci ni­su bi­li pri­mo­ra­ni da na­pu­ste Ro­dos i kre­nu pre­ma Ita­li­ji (1523). U Ita­li­ji (Me­si­na, Ba­ja, Ći­vi­tav­ekija, Vi­ter­bo) pre­bi­va­le su do 1527. da bi on­da bi­le pre­ne­sene pre­ko Fran­cu­ske (Vij­frank, Ni­ca 1527-1530) na ostr­vo Mal­tu u me­sto Bi­r­gu, u hram Sv. La­vren­ti­ja (1530-1571) i ko­nač­no u grad Va­le­tu (hram Sv. Ma­ri­je Po­be­di­telj­ke 1571-1578, i u Jo­va­nit­sku Ka­te­dra­lu Sv. Jo­va­na Kr­sti­te­lja 1571-1798). Jo­va­nov­ci na ostr­vu Mal­ti po­ste­pe­no stva­ra­ju moć­nu dr­ža­vu. Go­di­ne 1573. mal­te­ški vi­te­zo­vi su na Mal­ti sa­gra­di­li i ve­li­ki ka­te­dral­ni hram po­sve­ćen Sve­tom Jo­va­nu Kr­sti­te­lju u ko­jem su po­hra­ni­li sve ove tri ve­li­ke sve­ti­nje.

Kra­jem osam­na­e­sto­ga sto­lje­ća (17. ju­na 1798. go­di­ne) zbog ne­mo­guć­no­sti da Mal­tu od­bra­ni od moć­nog Na­po­le­o­na Ve­li­ki Maj­stor re­da mal­te­ških vi­te­zo­va Fe­r­di­nand fon Gom­peš je sa tri ve­li­ke sve­ti­nje i vjer­nim vi­te­zo­vi­ma na­pu­stio Mal­tu ko­ju su oku­pi­ra­li Fran­cu­zi.

Po­sli­je pro­pa­sti na Mal­ti pred­stav­ni­ci mal­te­škog re­da po­klo­ni­li su 3. av­gu­sta 1799. go­di­ne tri ve­li­ke hri­šćan­ske sve­ti­nje čla­nu Re­da ru­skom im­pe­ra­to­ru Pa­vlu I Ro­ma­no­vu. Tom pri­li­kom pred­stav­ni­ci Jo­va­no­va­ca pre­da­li su ca­ru Pa­vlu I i do­ku­ment o od­re­če­nju Fe­r­ni­nan­da fon Gom­pe­ša od či­na Ve­li­kog maj­sto­ra ko­ji je pot­pi­san 6. ju­la 1799. go­di­ne u Tr­stu. Ta­ko je ru­ski car Pa­vle I zva­nič­no po­stao Ve­li­ki maj­stor re­da mal­te­ških vi­te­zo­va i vla­snik tri ve­li­ke sve­ti­nje.

One su bi­le pr­vobitno po­hra­nje­ne u ca­r­skoj re­zi­den­ci­ji u Gat­či­nu a po­tom u Zim­skom dvor­cu u Pe­ter­bur­gu u hra­mu Ne­ru­ko­to­vo­re­nog Obra­za. U čast tog pre­no­sa sa Mal­te u Gat­či­no tri ve­li­ke hri­šćan­ske sve­ti­nje: «Kr­sta iz di­je­la dr­ve­ta ži­vo­t­vor­nog Kr­sta Go­spod­njeg, Ču­do­to­vor­nog obra­za Bo­ži­je Ma­te­re, ko­ji je na­sli­kao Sve­ti Evan­đe­li­sta Lu­ka i De­sne Ru­ke Sve­tog Jo­va­na Kr­sti­te­lja» usta­no­vljen je pra­znik sa po­seb­nom slu­žbom u Mi­ne­ju za mje­sec ok­to­bar, 12. dan. Od to­ga vre­me­na Cr­kva, posebno Ru­ska, pro­sla­vlja ovaj Pre­nos jed­nom go­di­šnje. Sve­ti­nje su pre­no­še­ne iz cr­kve Zim­skog dvor­ca u Gat­či­no na po­klo­nje­nje vje­r­nom na­ro­du u ve­li­ki hram Sv. Pe­tra i Pa­vla po­dig­nu­tog za tu svr­hu (1852).

FOTO: Printscreen Youtube

Sve­ti­nje su bla­go­si­lja­le Ru­sku ze­mlju sto dva­de­set go­di­na. Po­sli­je re­vo­lu­ci­o­nar­nih zbi­va­nja u Pe­tro­gra­du (1917) Sve­ti­nje su bi­le spa­se­ne od na­si­lja bolj­še­vi­ka. Na­sto­ja­telj hra­ma u Gat­či­nu taj­no ih je pre­nio u Esto­ni­ju, da bi ih ca­ri­ca – maj­ka Ma­ri­ja Fjo­do­rov­na pre­ni­je­la u Ko­pen­ha­gen (Vi­la Vi­dor). Po­sli­je smr­ti Ma­ri­je Fjo­do­rov­ne, 1928. go­di­ne, tri ve­li­ke sve­ti­nje su još ne­ko vri­je­me pre­bi­va­le u Ko­pen­ha­ge­nu ali su ubr­zo pre­nesene u ru­ski sa­bor­ni hram u Be­r­linu.

Ne­ko vri­je­me Sve­ti­nje su se na­la­zi­le u Ru­skoj Cr­kvi u Be­r­li­nu, da bi na kra­ju (1932) bi­le po­klo­nje­ne, od stra­ne Mi­tro­po­li­ta Ki­jev­skog An­to­ni­ja Hra­po­vic­kog, pr­vo­je­rar­ha Ru­ske Za­gra­nič­ne Cr­kve, u znak za­hval­no­sti za pri­hva­ta­nje de­se­ti­na hi­lja­da ru­skih iz­bje­gli­ca, bla­go­vjer­nom kra­lju Ju­go­sla­vi­je Alek­san­dru Ka­ra­đor­đe­vi­ću. Sve­ti­nje bje­hu po­lo­že­ne u dvor­skoj cr­kvi Sv. An­dre­ja Pr­vo­zva­nog na De­di­nju, a Sv. vla­di­ka Ni­ko­laj (Ve­li­mi­ro­vić) kli­ca­še: „Ru­ka ko­ja je za­hva­ti­la vo­de iz Jo­r­da­na i po­di­gla se nad gla­vom Hri­sto­vom na­la­zi se me­đu na­ma!“.

Ni u cr­kvi Sv.An­dre­ja Pr­vo­zva­nog sve­ti­nje ne ima­do­še mi­ra. Na po­čet­ku ΙΙ svjet­skog ra­ta, po­sli­je bom­bar­do­va­nja Be­o­gra­da apri­la 1941. go­di­ne mla­di kralj Pe­tar II Ka­ra­đor­đe­vić je tri ve­li­ke sve­ti­nje pre­nio u ma­na­stir Ostrog. Po sa­vje­tu Pa­tri­jar­ha srp­skog Ga­vri­la Do­ži­ća kralj Pe­tar II Ka­ra­đor­đe­vić sve­ti­nje je ustupio Srp­skoj cr­kvi i osta­vio u Ostro­škoj sve­ti­nji.

I po­red to­ga što je Ma­na­stir Ostrog bio na me­ti oku­pa­to­ra či­ta­vo vrije­me ra­ta, po­red to­ga što je u nje­mu i oko nje­ga bije­snio bra­to­u­bi­lač­ki rat ar­hi­man­drit Le­on­ti­je Mi­tro­vić, na­sto­ja­telj Ma­na­sti­ra je uspio da sa­ču­va Sve­ti­nje skri­ve­ne u svo­joj ke­li­ji. Po­sli­je dru­gog svjet­skog ra­ta i po­bje­de ko­mu­ni­sta ko­ji su i po­sli­je za­vr­šet­ka ra­ta na­sta­vi­li sa go­nje­njem Cr­kve, tri ve­li­ke sve­ti­nje su i da­lje taj­no ču­va­ne u Ostro­gu i ni­je­su iz­no­še­ne na svje­tlost da­na.

FOTO: Printscreen Manastir Ostrog

U jed­noj po­li­cij­skoj ra­ci­ji 1952. go­di­ne, ko­jom pri­li­kom je na prav­di Bo­ga uhap­šen i ar­hi­man­drit Le­on­ti­je Mi­tro­vić, pro­na­đe­ne su i od cr­kve bru­tal­no ote­te tri ve­li­ke sve­ti­nje i dru­ge re­li­kvi­je. One su pre­ni­je­te u Pod­go­ri­cu gdje su utam­ni­če­ne u se­fu taj­ne ko­mu­ni­stič­ke po­li­ci­je.

Na dan Sv. Jo­va­na Kr­sti­te­lja , 20 ja­nu­a­ra 1978. go­di­ne, de­sna ru­ka Sv. Jo­va­na i dio Ča­snog Kr­sta vra­će­ni su Mi­tro­po­li­ji cr­no­gor­sko-pri­mor­skoj, a ču­do­tvor­na iko­na Bo­go­ro­di­ce Fi­le­rm­ske pre­da­ta Ce­tinj­skom Mu­ze­ju na ču­va­nje „pri­vre­me­no“, gdje se i da­nas na­la­zi.

Sve­ta Ru­ka sa dije­lom Ča­snog Kr­sta po­hra­nje­ni su u ma­na­stir­sku ri­zni­cu gdje su bi­li sve do 1993. ka­da su sve­ča­no pre­nije­te za pra­znik Ro­đe­nja Pre­te­či­nog (7. ju­li) u hram Ro­žde­stva Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce, u ći­vot Sv. Pe­tra Ce­tinj­skog.

Po­sle ne­ko­li­ko go­di­na uz po­moć sred­sta­va do­bi­je­nih od Vla­de Cr­ne Go­re ura­đen je i ži­vo­pi­san pa­ra­klis Sv. Jo­va­na Kr­sti­te­lja, gdje su dvi­je sve­ti­nje smje­šte­ne na po­klo­nje­nje vje­r­nog na­ro­da Bož­jeg.

I po­red ne­dvo­smi­sle­nih usme­nih i pi­sa­nih obe­ća­nja re­pu­blič­kih vla­sti da će iko­na ote­ta 1952. od stra­ne taj­ne ko­mu­ni­stič­ke po­li­ci­je bi­ti vra­će­na Cr­kvi, iko­na Bo­go­ro­di­ce Fi­le­rim­ske ne­dav­no je na za­pre­pa­šće­nje svih do­bro­mi­sle­ćih hri­šća­na iz­lo­že­na u tzv, Pla­voj Ka­pe­li u Na­rod­nom mu­ze­ju Cr­ne Go­re na Ce­ti­nju.U umjet­nič­koj ga­le­ri­ji adap­ti­ra­na je jed­na ne­ka­da­šnja kan­ce­la­ri­ja i na­zva­na „pla­va ka­pe­la“, gde je iko­na iz­lo­že­na za po­sje­tu tu­ri­sti­ma. Ta­ko se do­go­di­lo pr­vi put u isto­ri­ji da ova drev­na Sve­ti­nja ne bu­de u hra­mu, ne­go i da­lje utam­ni­če­na u sve­tov­noj zgra­di, na ve­li­ku ža­lost vjer­ni­ka i svih ra­zum­nih lju­di.

A Ru­ka Sve­tog Jo­va­na na­sta­vi­la je svoj hod po hri­šćan­skom svi­je­tu, po­zi­va­ju­ći i u na­še da­ne kao i u Hri­sto­vo vri­je­me lju­de na po­ka­ja­nje, tj. na pro­mje­nu uma, sr­ca i sve­u­kup­nog ljud­skog ži­vlje­nja. Bla­go­slo­vom NJe­go­ve Sve­to­sti Pa­tri­jar­ha Srp­skog G. Pa­vla i Pa­tri­jar­ha Mo­skov­skog i sve Ru­si­je G. Alek­si­ja II, uz sta­ra­nje Fon­da Sv. An­dre­ja Pr­vo­zva­nog iz Mo­skve, i sa­gla­snost dr­žav­nih or­ga­na Cr­ne Go­re i Ru­si­je, Sv. De­sni­ca je pre­ni­je­ta sve­ča­no avi­o­nom u Mo­skvu 7. ju­na 2006. Pa­tri­jarh mo­skov­ski Alek­si­je ΙΙ je sa pre­ko 80 mi­tro­po­li­ta, ar­hi­e­pi­sko­pa i epi­sko­pa, broj­nim sve­šten­stvom i na­ro­dom, pri­re­dio ve­li­čan­stve­ni do­ček Sv. Ru­ci pred Hra­mom Hri­sta Spa­sa. U ovom če­tr­de­se­to­dnev­nom pu­to­va­nju po Ru­si­ji, pre­ko 2 mi­li­o­na vje­ru­ju­ćih lju­di pri­mi­lo je bla­go­slov od De­sni­ce ko­ja je kr­sti­la Hri­sta Go­spo­da u Jo­r­da­nu. Do­go­di­la su se i broj­na ču­da nje­nim bla­go­dat­nim dej­stvom.

A naj­ve­će ču­do je to da Pre­te­či­na De­sni­ca sa­bi­ra oko se­be, po­sle 2000 go­di­na, mi­li­o­ne lju­di, što ni­je u sta­nju da, u na­še da­ne, uči­ni ije­dan živ čo­vjek, na ma ka­kvom svjet­skom po­lo­ža­ju bio! Ta­ko i da­lje od­je­ku­je ci­je­lom va­se­lje­nom u ljud­skim sr­ci­ma ri­ječ i po­ziv „naj­ve­ćeg ro­đe­nog od že­ne“: „Po­kaj­te se jer se pri­bli­ži­lo Ca­r­stvo Bož­je“.

0 komentara
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare