Piše, Vladimir Vuković, urednik portala aloonline.me
U vremenu kada se hrabrost svodi na korektnost, a istina na ono što je politički dozvoljeno, rečenica Mitropolita Joanikija da je Pavle Đurišić bio junak odjeknula je snažnije od bilo kakve političke parole. I kao što se i moglo očekivati, ta rečenica izazvala je histeriju onih koji već decenijama žive od proizvodnje jednostrane i ideološki sterilne prošlosti u kojoj nema ni srpskih žrtava, ni srpskih junaka, niti srpskog stradanja. Jer istina sa crvenim katihizisom kaže da su svi srpski junaci krivi, a srpska istorija je naravno zabranjena.
Ako ćemo na ovu temu govoriti istinito i pošteno, onda je riječ junak nemoguće isključiti iz opisivanja onoga što je Pavle Đurišić bio za mnoge u srpskom narodu. U ovom slučaju, nije na ispitu ličnost crkvenog velikodostojnika, već pravo na istorijsku perspektivu koja ne prihvata nametnute presude nekadašnjih ideoloških pobjednika kao jedini kriterijum istine.
Pavle Đurišić je bio oficir Kraljevine Jugoslavije, školovan u tradiciji srpskog vojničkog morala, odan vjeri, narodu i zakletvi. U vihoru Drugog svjetskog rata, kada su mnogi izgubili kompas, on je ostao ukorijenjen u odbrani srpskog naroda od ustaških zločina, a potom i od komunističkog revolucionarnog terora koji se surovo obračunavao sa svime što nije pripadalo njihovom svjetonazoru.
Dok su ustaše klale srpsku nejač u Hercegovini, dok su muslimanske milicije koljački pohodile sela uz Lim i Drinu, dok je komunistička revolucija ubijala sve što nije nosilo petokraku na kapi, Pavle Đurišić je sa svojim borcima stajao kao bedem svemu tome. Da li je bio bezgrešan? Naravno da nije. Nijedan vojskovođa u istoriji to nije bio. Ali jedno je nesporno, bio je na srpskoj strani istorije.
Nijedan ratni put nije bez mrlja, nijedan komandant nije anđeo. Ali pitanje junaštva, s kojim se povezuje Đurišićevo ime, nije moralna apstrakcija nego ima duboko istorijsko i narodno utemeljenje. Njegova borba, bez obzira na sporne momente, bila je prvenstveno borba za opstanak srpskog naroda u Crnoj Gori, Staroj Raški i Hercegovini. Svojom žrtvom, hrabrošću i tragičnim krajem u Bosni, zaslužio je mjesto među onima koji se nisu predali, koji su, uprkos svemu, ostali vjerni svom rodu.
I tu dolazimo do ključnog problema svih ovih napadača kod kojih nije u pitanju spor oko Pavla Đurišića, njegovog imena i istorijske uloge nakon ovoliko vremena. Njih boli sama pomisao da neko može izgovoriti nešto što nije u skladu sa kanonom postkomunističke interpretacije. Oni ne mogu da podnesu da postoje ljudi koji ne prihvataju nametnutu krivicu kao izraz prosvećenosti i po njima Srbi ne smiju voljeti svoje mrtve, niti poštovati svoje borce i junake.
Kada Mitropolit Joanikije izgovori riječ „junak“ za Đurišića, on to čini ne iz političkog poriva, već iz liturgijske sabornosti srpskog naroda koji pamti i koji ne dozvoljava da mu tuđa istina bude jedina. U tom pojmu sadržana je i tragika i ponos, otpor i žrtva. Dakle sve ono što srpski narod, u svojoj istorijskoj muci prepoznaje kao svoje.
Mitropolit Joanikije nije istoričar. Nije publicista. On je duhovnik i pastir. U ovom konkretnom slučaju on nije zaboravio šta znači svijest i pamćenje naroda i izgovorio je nešto što potvrđuje da je Pavlu Đurišiću mjesto u srpskom sjećanju. Bio je junak, ne zato što je bio savršen, nego zato što je bio odan. Ne zato što je bio svetac, već zato što je bio borac. Za mnoge srpske porodice on je bio zaštitnik, a ne agresor. I to se ne može poništiti nikavim tvitovima, novinskim pamfletima i optužbama.
Danas, kada se na sve strane pokušava da zatre sve što je srpsko, kada se junaštvo redukuje na ideološki pogodne pojmove, podrška jednom istorijskom stavu nije revizionizam nego otpor zaboravu. To je pravo jednog naroda da svoje junake sagledava u svijetlu sopstvenog stradanja, a ne u sjenci tuđih presuda.
Pavle Đurišić je bio komandant u vrijeme kada je komandovanje značilo krv, odgovornost i hrabrost. Bio je junak zbog vjere u borbu koja je za njega značila čast, a za njegov narod nadu. Tvrditi da je komandant Pavle Đurišić bio junak, nije ni politička poruka ni istorijski sud, nego glas jednog naroda koji pamti svoje mrtve i molitveno im odaje počast. A ko jednima zabranjuje heroje, taj drugima ne daje ni grobove.
Takvog ga njegov narod pamti