Te reči izgovorio je potporučnik Jovan Nenadović 1918. godine, dok je sprovodio zarobljenog nemačkog feldmaršala Augusta fon Makenzena — komandanta vojske koja je okupirala Srbiju.
Ali krenimo redom.
Posle herojske odbrane Srbije 1914. godine i pobeda na Ceru i Kolubari, Austrougarska je bila slomljena. Oskar Poćorek doživeo je dva teška poraza, a Srbija, iako iscrpljena, postala je simbol otpora u Evropi.
Beč više nije mogao sam. U rat se direktno uključuje Nemačka i šalje svog najiskusnijeg komandanta — fon Makenzena, starog lava sa Zapadnog fronta, poznatog po disciplini i brutalnoj efikasnosti.
Na čelu međunarodnog korpusa — nemačkih elitnih jedinica, ostataka austrougarske vojske i bugarskih trupa — fon Makenzен 1915. kreće na Srbiju. Pred sam ulazak izgovara reči koje su danas uklesane u Košutnjaku:
„Vi ne polazite ni na italijanski, ni na ruski front. Vi polazite protiv opasnog, žilavog, hrabrog i oštrog neprijatelja. Polazite na Srbe.“
Po ulasku u Beograd, naredio je da se srpski i nemački vojnici sahrane zajedno. Podigao je spomenik srpskoj vojsci, koju je nazivao vojskom iz bajke. Na Kalemegdanu je nemački car Vilhelm II tada rekao:
„Voleo bih da imam ovakve saveznike, a ne ove naše.“
A onda dolazi kraj rata.
Bugarska kapitulira. Fon Makenzен ostaje izolovan i predaje se saveznicima. Srbi mu ne oduzimaju sablju. Njegovi oficiri ostaju u uniformama, sa ličnim oružjem. Putuju posebnim vagonom, gotovo kao počasni gosti.
Za njegovu bezbednost zadužen je Jovan Nenadović.
Kada narod u Smederevu sazna ko prolazi, masa se okuplja. Besni i gladni ljudi traže osvetu. Tada Nenadović vadi pištolj i puca u vazduh.
Ne da zapreti generalu — već da zaštiti čast Srbije.
U tom trenutku, fon Makenzен nije bio ratni zarobljenik, već gost jedne viteške nacije. Srbija nije ubijala zarobljene. Srbija je štitila i neprijatelje — ako su se borili časno.
Ovo nije samo priča o jednom čoveku.
Ovo je podsetnik kakvi smo bili — i kakvi možemo ponovo da budemo.
Jer pravda bez časti je osveta.
A čast bez pravde je slabost.