Dragi đede Miljane,
Premda znam da sve gledaš sa nekog mnogo pravednijeg mjesta, u ovim danima kada smo iz grobnica izvukli davno zakopane razlike i priče, poželio sam da ti napišem ispovijest, jer se istina u našoj porodici dugo krila.
Dragi đede, Ubli su i dalje onako pitomo lijepi kao što ih pamtiš. I dalje rađaju dobru lozu. No, đede, uzmutila se rijeka života našeg bratstva ovih dana, pa postaje nikada mutnija. Neko je bacio zlu krv među Živkovićima, pa se danas čuju riječi koje nijesu ni ‘45. kada si ti napustio selo. Kao nikada, danas nam treba mudrosti i čojstva.
Miljane Nastov, znaj da mi i dalje čuvamo sjećanje na one od kojih potičemo. I dalje nabrajamo svih 11 pasova našeg porijekla, ali i dalje u prošlost umijemo poći. Dičimo se u Kučima s tim. Pominjemo rado u svakoj prilici kneza Ubala Nikolu Adžijina i opjevanog viteza Prve pohare Kuča Joka Adžijina, koji su našoj porodici još u 18. vijeku među Kučima obezbijedili posebno mjesto po junaštvu, časti i ugledu. Pamtimo i barjaktara Mija Lazareva, megdandžiju sa Fundine Luku Perutina, uskoka Toka Ljakićeva i njegovih 17 skadarskih rana, Sava Radojeva, junaka Omer pašine godine, Vasa Zekovog, spasitelja topličkog, Stanoja Tokovog – nosioca Obilića medalje, Đorđiju Jovanovog, što kosti na Taraboš ostavi. Pamtimo i strijeljanog partizana Novicu Todorovog i poginulog četnika Radovana Đorđijinog. Pamtimo prota Aleksu i 7 Živkovića iz Zete koji su svi listom izginuli u slovenačkim gorama kod Zidanog mosta, ali i poslijeratne oficire Miladina Kostovog i Vidaka Todorovog. Ali đede, pamtimo i tebe – čestitog borca za slobodu, četnika Miljana Nastovog, koji je svoje kosti ostavio ko zna gdje u bijelom svijetu. Tebe, koji nas zvjerski ubijen zoveš 80 godina iz slovenačkih jama vapajem da te živog i obraznog makar u sjećanjima čuvamo.
No, đede danas nam brane sjećanje na tebe i priče kako si spašavao rođake i kako si bio plemenit tokom onih teških godina bratoubistva. Kada ti je na nišan na mrtvoj straži došao rođak – partizan Radoš Bojov i upitao što ga nijesi ubio, a ti mu rekao “zar da ubijem brata?” Pamtimo i kada si sa četničkog streljačkog voda spasio rođaka partizana Miliju Radonjinog, rizikujući da i sam pored njega staneš, jer je brat, pa tek onda partizan.
Pamtimo i Čarapiće. Kada ste im upali u selo s namjerom da ih sve pobijete, Bog je htio da se ti popneš na stog na sred sela i da nađeš na njegovom vrhu sakriveno partizansko oružje. Na pitanje tvog komandanta “ima li što gore Živkoviću”, rekao si “nema ništa!” Znamo da im je Ikonija Spasova, ubalačka odiva, dojavila da ćete zlom namjerom u njihovo selo. Pričali su to Čarapiću poslije rata, oni koji su u tebi tog časa vidjeli Vaskrsenje, jer ih nijesi odao.
No, oni koje si spašavao tokom rata, mučili su ti roditelje kada ste odstupili na “Zli put”. Tražili su tvoj puškomitraljez. Nasto i Ljeposava nijesu im rekli gdje si ga zakopao. Ti rođaci mučili su i proganjali i druge Kuče. Mučili i sveštena lica. Ali, mi i dalje krijemo rođačku bruku i čuvamo ih od samih sebe. Majka ti je Ljeposava zore suzama kvasila i nadala se da je svako ko je iz bijelog svijeta u naše selo došao neko tvoj. Rođaci na pozicijama poslije rata su cijepali pisma iz inostranstva naslovljena na našu kuću kako bi ti svaki trag zatrli. Nije dočekala da za života još jednom zagrli sina. Svog ili sina svoga sina.
Osamdeset godina traže da lagano koračamo kroz selo, bez pjesme i razgovora, i da nam jauk iz srca ne pominje tvoje ime. Kažu, remeti im vječni mir i ruši dužni pijetet koji su u revoluciji stekli. Ovih dana, đede, traže da ćutimo i klanjamo se sjenima njihovih predaka, svoje zaboravljujući. Traže da budemo nemoćni i preplašeni. Kažu da smo šaka ideološke mržnje zbog pomena tebe – mi koji ćutimo i pamtimo u sistemu koji su oni stvorili, a protiv kojeg si ti još ‘43. digao glas.
O Živkovićima se, đede, danas govori čak u gradskoj Skupštini. U brojnim smo novinama. Toliko smo daleko dogurali. O nama sude oni koji nas ne poznaju. No, ne spominje nas danas Crna Gora po lijepom, nego po tome kako i dalje živimo podjele koje su zakopane 1945. ili 1948. godine i kako se danas dijelimo više nego ikad. Pade u vodu ona priča kako smo bratstvo po slozi za primjer. A podijeli nas jedan kamen. Kamen koji želi da svjedoči istinu 12 naših rođaka – mučenika sa Golog otoka i učesnika NOR-a. Biće, kažu, u sred sela, da ko nam god dođe na Mitrovdan ili Božić vidi ta imena. Među njima i oni što si ih spasio. Kažu odbornici, đede, da je to predlog bratstva Živkovića. Tako makar u zvanične papire stoji. Neko nam je podvalio, i nama i njima, jer većina bratstva za te rabote nije znalo. Neko se od rođaka igra sa selom i baca zavadu. Neko je zaboravio one ljude sa početka ove ispovijesti, koji su nadaleko pronijeli glas Živkovića, a koliko ih takvih još ima iz porodica Ljakovića, Đurovića i Ljašovića. Za njih, a i za tebe, nema mjesta na spomenik, koji će navodno da dižu Živkovići na sred sela Živkovića da bude za ponos novim naraštajima Živkovića.
Mi đede ne znamo tvoje grobno mjesto. Ne znamo đe ti počivaju mučeničke kosti. Samo slutim kakvi su ti bili zadnji dani. Slutim da si bio gladan, premrzao, krvav, izdan. Slutim da ti je presudio malj u glavu prije nego su te bacili u jamu. A one rođake koji su život završili u postelji svog toplog doma, taj kamen će ovjekovječiti kao mučenike. Za mene ćeš biti mučenik i ti i još 8 Živkovića kojima su kosti razbacane po Sloveniji i kojima potomci ne znaju gdje da zapale svijeću. Tim žrtvama nije dato ni pravo na grobno mjesto.
Ne pišem ti đede iz želje da veličam četničku ili partizansku ideologiju. Davno su pokopane i jedna i druga. Želim da se divim ideologiji Kuča koja će živjeti vječno, da je junaštvo braniti sebe od drugog, a čojstvo druge od sebe, što su ovih dana neki Živkovići smetnuli s uma.
Zato dižem glas protiv kamena koji će svojim ćutanjem da zavadi naše bratstvo. Dižem glas protiv nepravde, jer zborno mjesto Živkovića pripada zajedničkom spomeniku svih koji su poginuli za slobodu. Pripada slozi mladih koji tek dolaze. Dižem glas i znam da nijesam sam. A svojim zalutalim rođacima, koji od svog kamena ne vide nebesko prostranstvo i život vječan, uzvraćam bratskom ljubavlju i podsjećanjem što je čojstvo Marka Miljanovog, jer je to put koji si mi ti zacrtao, đede Miljane Nastov.
Ponosni unuk
Miljan Vučinin Živković