Ovih dana režimski portali dijele našu objavu iz 2018. godine o doktoru Lazaru Prodanoviću.
Mi smo tada na našem portalu imali rubriku „Naši ljekari“ u kojoj smo predstavljali istaknute ljekare iz našeg kraja. Tako smo pored doktora Prodanovića pisali i o Nadi Vasić, Ljubisavu Gavriću, Ljiljani Ivančić, Danki Mićić, Aleksandru Vasiću, Nikoli Ždrakanoviću, Veljku Maćešiću, Vesni Ivanović, braći Milošević i mnogim drugim.
Iako su mnogi od tih ljekara danas istaknuti aktivisti različitih političkih partija, mi se u našim objavama nismo osvrtali na taj njihov angažman. Pisali smo isključivo o njihovoj profesiji i rezultatima koje su ostvarili na medicinskom polju.
Ali samo jedan ljekar od svih njih, tačnije njegovi politički simpatizeri, pokušavaju ljekarsku stranu ukaljati političkom. Doduše, doktor Prodanović je sam pribjegao tome.
Kada god biste mu nešto protivrječili za njegov politički rad, on bi se branio čuvenom rečenicom: „Ja sam operisao hiljade ljudi!“. Da, i!? To vam je posao. Kao frizeru da ošiša hiljade ljudi, kao učitelju da nauči hiljade ljudi…
Doktora Prodanovića možemo posmatrati na dva načina.
Ako ga posmatramo kao ljekara, o njemu možemo reći sve najbolje. Što smo već i učinili.
Ako ga posmatramo kao političara, o njemu možemo reći sve najgore. Što i činimo. I to je naše legitimno pravo.
Lazar Prodanović je čovjek koji se skoro trideset godina nalazi u najvišim zakonodavnim organima ove zemlje i dio je aktuelnog režima. Nekoliko mandata je bio poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH i svaki taj mandat mu je povjeren od naroda, ne za njegov politički rad, već za kredit i zasluge koje je kao ljekar imao u narodu. Lazar je bio i jeste višegodišnji dio sistema koji je skoro uništio ovu zemlju, raselio mladost, uništio zdravstveni i socijalni sistem, ponizio borce i ratne vojne invalide, zaboravio na njihove potomke…
Lazar Prodanović je, dok je bio u punoj intelektualnoj, profesionalnoj i političkoj snazi, u Bratunac svraćao samo na predizborni miting da mahne svojim tada bivšim sugrađanima i zatraži podršku. I ništa više od toga.
Neko će reći, zadužio je narod, liječio nas u ratu. Pa, jeste. Narod mu se oduživao za to trideset godina. Ali, zadužio je ovaj narod i onaj borac što je sjedio u rovu, ona kuvarica koja je spremala hranu, ona medicinska sestra koja je previjala rane, onaj pekar što je pekao hljeb da ne umremo od gladi, Brano Vučetić, Cvetko Ristić i Slavka Matić koji su dali sve što su imali za Republiku Srpsku… Svako je dao što je imao, neko je izgubio sve što je imao, a neko je radio ono što mu je bio posao.
Nažalost, nije svako naplatio taj svoj doprinos. Neko je trideset godina, zbog svojih ratnih zasluga, primao od ovog naroda kao poslanik desetine hiljada maraka, dok su mnogi jedva krpili kraj sa krajem.
Lazar Prodanović se u Bratunac vratio prije dvije godine. Tada je ponovo izvadio ličnu kartu u Bratuncu. Do tada je on bio Zvorničanin. Odlaskom u penziju i tihom eliminacijom od strane vrha SNSD-a sa visokih državničkih pozicija, Lazar se sjetio „svog“ Bratunca.
Kao mentor Nedeljka Mlađenovića osjećao se odgovornim za njegov izborni poraz. Ne mireći se sa tim, zajedno sa ostalim političkim istomišljenicima, napravio je malu revoluciju u Bratuncu. Za dvadeset godina vladavine Nedeljka Mlađenovića niko nikad nije ni pomislio pokrenuti njegov opoziv. A onda je došao Srđan Rankić, mlad, energičan, ambiciozan čovjek i političar i pola grada se diglo na ustanak. Valjalo je braniti pozicije, poslove i kapital koji su pojedinci „pošteno“ zaradili prethodnih godina.
Lazar je predvodio razularenu rulju, optužujući Rankića da je mafijaš, lopov, lažov… I uspio je ubijediti narod u to. Vjerovali su svom doktoru na riječ. A Lazar se vodio onom narodnom: „Dok istina izađe na vidjelo, laž obiđe deset puta svijet.“
Ali vrijeme je najbolji sudija, a vrijeme nam je pokazalo i ogolilo sve njihove laži i spletke. Srđan Rankić da je bio to za šta su ga optuživali, ne bi ga samo uhapsili, već bi ga na lomači zapalili.
I tako, dođosmo do novih izbora u kojima Lazar Prodanović ponovo pokušava zamazati oči ovom narodu sa pričom kako je liječio ljude u ratu, kako je čovjeku srce operisao, itd.
Super, onda se vrati u ordinaciju i spašavaj ovaj narod. Izađi iz te političke fotelje i dvostruko spasi svoj narod koji si spreman žrtvovati zbog najnižih ljudskih poriva. Dobar ljekar ne znači biti i dobar čovjek po automatizmu.
Sramotno je ono što Lazar Prodanović čini u svom političkom djelovanju. Ne preza ni od čega. Pribjegava najjeftinijem populizmu dok je istovremeno spreman „odrubiti“ glavu svakom ko mu je na putu. Svejedno mu je ljude, bez ikakvih dokaza, etiketirati kao mafijaše, svejedno mu je zagrliti se sa Ramizom Salkićem, SDA i mudžahedinima kako bi dobio njihovu podršku, svejedno mu je što mu politiku vodi lokalni tajkun i što se najviše brine za njegove interese.
Predizborna obećanja koja je dao ovom narodu je zaboravio. Nema novog obdaništa, nema nove fabrike, nema obilaznice, nema hrama, nema obaloutvrde, a nema ni nove mlade krvi koju nam je obećao prije dvije godine, ubjeđujući nas da je funkciju načelnika prihvatio samo privremeno.
Kritika njegove kćerke da ga ne razumije kako može biti sa takvim ljudima, pljuvanje po sopstvenoj partiji pa onda lizanje, sve to pada u drugi plan pred ovim 68-godišnjim ljekarom, penzionerom i političarom koji se baš sad, u cvijetu svoje starosti sjetio da može još mnogo dati za „svoj“ narod. Moć da se „pita“ i odlučuje postala je strast jača od bilo čega zdravorazumskog.
Možda Lazare ima ljudi koji vjeruju u te tvoje bajke. Mi više ne!
