Prošlo je tačno 25 godina od početka NATO bombardovanja. Kao izgovor za bombardovanje iskorištena je situacija na Kosovu i Metohiji, međutim bombe su stizale mnogo dalje: od Podgorice pa do Novog Sada, pa natrag do Murine, Danilovgrada, Beograda…
Ubijani su civili, djeca, starci, rušene su škole, razarane bolnice, uništavane fabrike – sistemski je ubijano biće našeg naroda koje uglavnom nije imalo nikakve veze sa političkim odlukama tadašnjeg državnog rukovodstva.
Kako koja godina prolazi, čini se da anti-NATO sentiment samo jača u narodu. Tome je, osim bombardovanja, doprinijela i agresivna kampanja prilikom učlanjivanja Crne Gore u taj savez, posebno imajući u vidu da je vlast Mila Đukanovića izbjegla da konsultuje volju građana na demokratskom referendumu.
Na kraju, od naših američkih “partnera” ili ambasadorke smo mnogo puta mogli da čujemo da je tadašnje bombardovanje bila zapravo intervencija, kao da se radi o uklanjanju karijesa sa dječjeg zuba, a ne o bombama teškim desetinama kilograma koje su zujale iznad naših glava. Ipak, ono što nikad nismo mogli da čujemo je jedno obično – izvinite.
Vrijeme je, Ambasadorko, a i ništa ne boli. Makar ne onoliko koliko su nas vaše bombe boljelje – kako prije 25 godina, tako i danas.
Bravo momce! Makar neko da kaze sta su i ko su NATO zlikovci. Oni se ne kaju i ne stide, a Boga se ne boje. Cemu se onda nadaju, sto kaze nas blazenopocivsi patrijarh Pavle. Brzo ce se sve dovesti u red, pa i ovi nasi vlastordrsci nece vise puzati pred njima. Dace Bog neki pravedniji svijet, a tada neka ostanu u mulju koji su sami izabrali.