Piše, Perica Đaković
Htjeli mi to da priznamo ili ne, ipak neko to odgore vidi sve, tako bi najkraće mogao da kažem za jučerašnji beogradski dan, dan zaista visokog rizika, tenzija, želja, ali i potvrde da je Srbija sazrela i da ipak ima budućnost. A zaslužila je da ima budućnost kroz šta je sve ova zemlja i njen narod prošao u godinama koje su daleko iza nas. Slučajnost ne postoji, rekao mi je davno jedan od najumnijih i najmudrijih ljudi sa kojim sam živio, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije ili kako ga je nazvao njegov prijatelj Matija Bećković Morački jasnovidac.
Da slučajnost ne postoji ni u ovom beogradskom danu koji je ostao iza nas, ali koji će ostati upisan u istoriji, a čije stranice je ispisala mladost pred kojom je budućnost, mladost koju je neko namjerno htio da podijeli, ali taj odgore ipak nije dao, već je taj narod koji je vjekovima na ispitu, koji je od svjetskog pobjednika neko htio da proglasi genocidnim, a koji je na oltar istine stavio najveću žrtvu pokazao tom istom svijetu da ima budućnost. Sudbina je htjela da taj 15. martovski beogradski dan ostane upisan po najvećem skupu koji se desio u njegovoj istoriji, ali koji je pokazao da ipak brat neće protiv brata, nego je brat stao uz brata, barem tako sam vidio i doživio studente sa jedne i sa druge strane, ali prije svega časne studente i policajce, kojima je juče ipak bilo najteže. Neko odgore ipak, što je najvažnije, nije dao da se prolije bratska krv, već da taj beogradski dan ostane upamćen po onome, svidjelo se to nekome ili ne, u šta je Srbija izrasla i pokazala toj Evropi koja je neće šta je kultura i civilizacija koja ovdje stanuje.
Ovdje prije svega mislim na onaj dio programa koji su izveli članovi hora, one pjesme od Vostani Srbijo do Zemlja za nas legendarnog EKV-a, gdje su kroz pjesmu pokazali taj narod koji je prošao od Albanije, Afrike, Kajmakčalana, istrpio bombe svojih bivših saveznika, i sada trpi te evroatlanske prozivke i ispitivanja kao da on nije stvarao baš taj slobodni svijet. Da, oni su htjeli da ga podijele iznutra, da dijeleći njegovu mladost i tražeći da najbolji među nama, a bogami i među njima, sportisti svjetskog glasa stanu kontra svog naroda, ali na njihovu žalost nisu u tome naumu uspjeli.
Koliko strijepnje smo svi, htjeli da priznamo ili ne, prolazili ovih dana, koliko je mojih poznanika, a Beograd je i grad moje i naše zajedničke mladosti mi je govorilo šta dočekasmo brate. I ja sam bio utihnuo, povukao sam svoje misli uz prisjećanje na one dane kada su nas preletali oni „Milosrdni anđeli“ a mi ovdje na obali najljepšeg zaliva iščekivali sa strahom gdje su istresli svoj smrtonosni tovar. Da, prisjećam se toga kada je krvario taj i moj Beograd i Srbija, i tada smo bili zajedno iako nas je neko htio da razdvoji, a mi odavdje poručivali „pa nismo ni mi gubavi“. E, tako smo doživjeli i ovaj beogradski dan, uz male ekrane, nervozno vrteći kanale, priželjkujući neke ljepše vijesti!
Da, istrpili smo i to da nas je ipak neko podijelio želeći da se nekome privoli, da opere svoju biografiju bez da nas je pitao. Što neko reče, otišlo je tih dana Kosovo, Crna Gora, ali juče su pokazali da ipak, sami su iz skupa u skup od Novog Sada, preko Kragujevca, Niša, pa eto do Beograda, odbacili trulež od sebe, one koji bi da se nekome dodvore ali i uputi ozbiljnu poruku svojim vlastima šta želi i kuda stremi.
Uz onaj hor u ušima su mi ostale i riječi našeg legendarnog rukometaša Butulije koji nije podlegao provokativnim pitanjima već je svog sagovornika razoružao riječima kao nekad sportske suparnike, govoreći „Nije bitna cifra koju neko procjenjuje, ovo je ipak najveći skup koji je doživjela Srbija, mislim da će to svi da vide i ipak što je najvažnije nije otiša!o brat na brata“. E upravo to bi trebalo svima da odzvanja i da sve upozorava na to što nam dolazi sutra. Nadam se da će odgovorni izvući pouke, sagledati pravo stanje, i da neće dozvoliti da Srbija stane, jer mi koji smo van nje vidimo koliko je ona ispred nas pa i Evrope kojoj neki toliko teže. Stani malo Evropo, pa mi smo bili Evropa prije tebe!
Zar nas ovaj beogradski dan, ali i oni koji su njemu prethodili kao i sve koji su nešto ružno priželjkivali i tome se nadali ne upozoravaju na onu Njegoševu „Ne bojim se od vražijeg kota, neka je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega“. Da, još iz Beča nam je 1804. godine poručio Dositej Obradović „Vostani Serbije“ a to su studenti ipak dobro čuli i poručili „Sada se probudi i Srbe razbudi, pokaži Evropi tvoje divno lice. Tebi sad pomaže i nebeska volja i sad ti se pokazuje sudbina bolja. Svi bližnji tvoji tebi dobro žele“. Nadam se da je ovo poruka koju je mladost Srbije baš htjela da pošalje, a da će je najodgovorniji na njenom čelu shvatiti u pravom značenju i potvrditi da je ovog 15-tog marta Srbija položila ispit. Među suprostavljenim stranama pobjednika nema, jedini pobjednik je – Srbija!!!
Perica Đaković
Sto se tice studenata ne moze im se vjerovati da ce skoro sjesti u citaonice i pohadjati fakultete, jer, vidjeli smo svi, da su kontradikorni.Ne priznaju zakone svoje drzave, a nose njene zastave sa onim vulgarnim “ pumpaj“!
Setaju po Srbiji, kao izgubljeno stado pa na zvizduk nekih gazda, koje ne znamo idu od tacke a do tacke b.i tako opet.
Nase sportske zvijezde poput Novaka, koji silno zeli aplauze i paznju daje im podrsku Cas je cistokrvni Srbin, pa svetski, pa navija za Hrvate jer, zaboga mama mu je katolkinja, te isto kao studenti pravi konfuziju.Zeli popularnost po svaku cijenu, valjda da bi nadoknadio skolu koju je preskocio
Bodiroga suruje sa vladikom koji zeli raskol u SPC.Vidjeli ste Divcevu parolu i da ne nabrajam.Nesrecni roditelji mole, kume da imaju milosti da ne zloupotrebljavaju njihovu mrtvu djecu, a posle prave terevenke uz talambase, i tako, ko zna, sve dok Srbija ne legne umorna nece se smirit .Steta sto je Tramp preskao dotok novca znamo cijeg u Srbiju.