Pominjući krvnu osvetu kao moguću posljedicu procesa opšte lustracije koji je tek započet u post-diktatorskoj Crnoj Gori – Milo Đukanović je odlučio da njegov politički sumrak ne bude obilježen ni zrnom dostojanstva, već isključivo panikom i strahom očajnika.
Podsjetiću, za vrijeme zločinačke diktature Đukanovića neistomišljenici režima su zaista proganjani na sve moguće načine. Tada su sve institucije korišćene kao udarne pesnice režima u svrhu diskriminacije i zatvaranja političkih protivnika vlasti. Čak su maltretirani i pritvarani članovi porodica nekih opozicionara. Neki antirežimski aktivisti iz medijskog ambijenta su i mučki ubijeni, poput Duška Jovanovića.
Pored svega toga, ne sjećam se da je iko od predstavnika progonjene opozicije i građanskih aktivista u tim mračnim vremenima pominjao krvnu osvetu, kao „recept“ ili posljedicu. Niko od njih nije želio da priziva nove žrtve, tj. nevine članove porodica političkih aktera na vlasti (što krvna osveta podrazumijeva). Toliko je, makar, bilo odgovornosti i hrabrosti kod ljudi kojima tada nije bilo lako.
Danas, međutim, kada institucije u procesu oslobađanja pokazuju znake nezavisnosti i pokreću postupke protiv krajnje korumpiranih karika bivšeg režima (za čije procesuiranje postoji obilje nespornih dokaza koji su i u javnom domenu) – Đukanović se prisjetio „krvne osjete“. Danas, kada osjeća da se bliži i njegovo procesuiranje, lansira formulu – „poslije mene, potop“. Ponavljam, nimalo viteški.
Svima je jasno da su Đukanovićeve prijetnje usmjerene, prije svega, ka onim segmentima u pravosudnim institucijama koji žele da pokažu nezavisnost i profesionalnost u radu. Mišljenja sam da takve njegove prijetnje neće uroditi plodom.
