Konstatovati da je DPS krahom inicijative o smjeni predsjednika Skupštine doživio još jedan politički debakl – predstavljalo bi isuviše blagu konstataciju. Prije bi se moglo zaključiti da ta partija, u svojim neobičnim politikama samodestrukcije koje je odabralo podmlađeno rukovodstvo, neumitno korača ka marginalizaciji i društvenoj beznačajnosti. Što je za Crnu Goru i proces demokratizacije ljekovito, dakako.
Svojom antidemokratskom inicijativom, koja je doživjela potpuni krah, kako tokom skupštinske rasprave tako i nakon glasanja – DPS je dodatno ojačao Mandićev institucionalni i politički položaj. Dakle, iako se ne dovodi u pitanje legitimitet inicijative, ona je suštinski antidemokratska jer je njen osnovni cilj negiranje izborne volje građana koji su srušili diktaturu Mila Đukanovića. Iako su DPS -ovci pokušavali da zamaskiraju to negiranje izborne volje nekakvom retorikom o EU -integracijama i distanciranjem od Rusije, crnogorska javnost je prozrela stvarne namjere kleptokratske partije.
Podsjetiću, povratak crnogorske trobojke na mjesto koje zaslužuje da ima, u svrhu opštenarodnog pomirenja, kao i obnova odnosa sa najbližima – iskaz su volje i želje ogromne većine građana koji su oborili autokratiju. Pretačući takvu narodnu volju u konkretne poteze i ponašanja, a pritom ne kršeći bilo koju zakonsku ili ustavnu odredbu, Mandić je samo pokazao da vodi računa o toj volji. Uostalom, takva se volja uvijek može provjeriti i na slobodnom referendumu.
U navedenom smislu inicijativa DPS -a je antidemokratska, a za našu zemlju je od posebne važnosti da je ona doživjela ovakav golem poraz.
