Piše, Perica Đaković
Moram priznati i biti krajnje iskren da me odavno jedna vijest iz naše crkve, odnosno odluka Sinoda SPC, nije u jednom trenutku prijatno iznenadila, ali istovremeno i navela na razmišljanje šta se ipak i da li se nešto iza brda valja. Prvo da kažem prijatno me je iznenadila informacija Sinod SPC i naših episkopa koji je vladiku Metodija proizveo u čin Mitropolita. Na tu vijest samo sam konstatovao „Aksios“ ili ti u prevodu „dostojan“. I zaista tako mislim bez ikakvih dilema, jer ništa ljepše niste mogli očekivati za monaha koji je u potpunosti posvećen svojoj crkvi, svom narodu. Poznavajući prvo monaha Metodija koga je blaženopočivši mitropolit Amfilohije, kao svoje čedo postavio za igumana Cetinjskog manastira, a odatle kada se razbolio naš patrijarh Pavle – „Svetac koji je hodao“ (ispričao mi je jednom prilikom Darko Tanasković riječi koje mu je uputio u vrijeme sankcija patrijarh Jerusalimski- „Lako je vama Srbima dok vas vodi svetac“), poslao ga da lično brine o Patrijarhu. Nikad se monah Metodije time nije hvalio, a u tome je i veličina čovjeka, na sva pitanja bi samo se zao blago osmjehnuti. Sjećam se i reakcije kada ga je Amfilohije proizveo u čin vladike i našeg tadašnjeg susreta u Stanjevićima, kada sam radostan odlukom Mitropolita prišao da mu čestitam. Samo me za trenutak zadržao i pozvao majku da joj se pohvali ko mu upravo prilazi da mu čestita, tako sam imao privilegiju da čestitam prvo majci Dragici pa onda njenom Ljubiši. Da, to je samo pokazalo da se od Manastira Savine, preko Cetinja, Beograda, do titule vikarnog episkopa Vladike nije ništa promjenio, pa ni do naših slučajnih susreta bilo na ulici, crkvi ili na trajektu. Da, sjećam se i kada je stao uz svoj narod ispred policije na mostu na Tari gdje je iz protesta sjeo i hrabro primio pendreke, za koje nikada niko nije odgovarao. Vrh crkve je sve to znao, pa ga je proizveo poslije smrti mitropolita Amfilohija za vladiku Budimljansko-nikšićkog, a sadašnji Sinod za mitropolita upravo te do sada Eparhije, a od sada i Mitropolije Budimljansko-nikšićke. Mogao bih još o tom dječaku iz Sarajeva, diplomiranom ekonomisti iz Podgorice, diplomiranom fočanskom teologu, doktorantu Aristotelovog univerziteta u Solunu, koji je od Ljubiše Ostojića, čiji su korjeni sa Žabljaka, eto stigao do Mitropolita Budimljansko-nikšićkog, rekoh mogao bih još ali dovoljno je reći „AKSIOS“.
I dok me obuzima zadovoljstvo i sreća, u isto vrijeme me prolazi nit jeze i pomisli šta se to „možda“ iza brda valja odlukom Sinoda da praktično jedinstvenu Mitropoliju sada podjeli praktično na dva ravnopravna dijela. Prisjećam se da je odlaskom Mitropolita Amfilohija ukinut Episkopski savjet koga je on stvorio i kojim je rukovodio. Da, taj savjet bio je, priznali ili ne, u jednom trenutku jači i od samog Sinoda, jer u njemu su pored Amfilohija sjedili episkopi Atanasije, Grigorije, Joanikije, Kirilo (Bojović), episkop mileševski Filaret, te mladi episkopi Dimitrije i tada Metodije. Vodeći se u razmišljanju na taj period, ali i tadašnjem stavu blaženopočivšeg Amfilohija o obnavljanju eparhije Boko-kotorske, čiji je jedan od glasnih zagovornika bio i otac Momo Krivokapić, posljednji namjesnik Boke Kotorske, sadašnja odluka Sinoda da se proglasi nova Mitropolija ima mi neki čudan prizvuk. Rekoh da je stav Amfilohija da se ne obnovi eparhija Bokeška za čije sjedište je bio predlagan manatir Sveti Arhangel Mihailo na Miholjskoj Prevlaci, mjestu gdje je po povratku iz Svete zemlje stigao Sveti Sava po dobijanju crkvene autokefalnosti 1219. godine proglasio prvu srpsku episkopiju, i gdje su pisani prvi srpsko crkveni zakonici. Ako je mudar čovjek, a takav je nema sumnje bio naš blaženopočivši Mitropolit, to odlagao, a njegov predlog maja 2001. godine Sinod proglasio Eparhiju Budimljansko-nikšićku, sa sjedištem u beranskim Đurđevim Stupovima izabravši za prvog episkopa Amfilohijevog učenika vladiku Joaanikija.
Dakle, nadam se da mi neće biti uzeto za zlo ovakvo razmišljanje, koje kažem proizlazi iz svega što prolazimo kao narod u posljednje vrijeme, a kako mi je govorio Amfilohije, čovjek kome sam puno vjerovao, „Slučajnosti ne postoje“.
Još jednom uskliknimo za novog nam mitropolita Metodija „AKSIOS“.