AKSIOS – DOSTOJAN

Ovaj 28. oktobar lično ću upamtiti po dva događaja koja su se zbila baš tog dana, kada moj Herceg Novi, jedini grad nosilac Ordena Svetog Save, obilježava svoj dan. Eto, sudbina je htjela da se ovog 28. oktobra dese dva velika događaja vezana za meni drage osobe, da ne kažem prijatelje.

Tog dana u Kolašinu je otkriven spomenik jednom od najvećih Crnogoraca – Srba, pokojnom Mitropolitu Amfilohiju, odnosno Ristu Radoviću, čovjeku koji je rođen u kolašinskom srezu, u selu Kralji Radovića, kao peto dijete u porodici Ćira i Mileve Radović.
Već po rođenju, zvijezde su, čini se, htjele da najave da nije rođeno obično dijete. Rodio se 7. januara – na Božić, i otac mu nadjenu ime Risto, što u tim krajevima znači Hristos.

U školu je išao u manastir Moraču i kao dječak se isticao znanjem i željom da napreduje. Odbio je ponuđenu stipendiju koju mu je lično ponudio Blažo Jovanović, prvi čovjek crnogorskih komunista koji je tada „vedrio i oblačio“ Crnom Gorom. Nije bilo lako, ali Risto je odlučio da krene vlastitim putem i da stiče znanje po svojim afinitetima.

Put ga je prvo odveo u Beograd, a potom dalje po Evropi — ne ovoj kojoj mi danas slijepo težimo, već onoj kojoj smo i mi tada, kao država Jugoslavija, uveliko pripadali. Smjenjivali su se gradovi: Pariz, Rim, Atina… upijao je znanje i stigao čak do prestižne doktorske titule.

Iako je bio profesor teologije u Beogradu, želja ga je vukla ka njegovoj Crnoj Gori, ali su mu se na tom putu stalno ispriječavale zakulisne igre u koje su bili umiješani prsti Udbe. Sve je to tako teklo, dok se na neki sudbonosan način — samo njemu znan — nije umiješao otac Momčilo Krivokapić, koji uspijeva da Amfilohiju isposluje premještaj iz Vršca na Cetinje.
Od tada počinje njegova borba s političarima, ali i sa čudnim narodom za koga je on uvijek imao razumijevanja. Polako, ali sigurno, gradio je svoju hrišćansku Crnu Goru, koja je do tada, u tom smislu, bila potonula.

Počeo je sa obnovom kadra — sveštenika i monaha, te sa obnavljanjem zapuštenih i napuštenih crkava, hramova i manastira. Istina, miješao se i u politiku, što mu mnogi tada možda nisu odobravali, pa je dobijao razne nadimke i pogrdne riječi. Ali on je istrajao, što je, kako reče pjesnik Matija, „gađali su ga kamenjem, a on je samo odmahivao rukom i govorio: ‘Jedan kamen meni više, Hristu je manje.’“

Dosegao je da napravi i dva velelepna hrama — u Baru i Podgorici, i dočekao da u glavni grad Crne Gore dođe sam vrh pravoslavne crkve iz cijeloga svijeta, da se pokloni njemu i narodu Crne Gore.
Ostaće upisano da je 2020. godine poveo narod ulicama Crne Gore u dostojanstvenim i neviđenim litijama, kao da je htio da ispravi sve svoje eventualne greške. I uspio je: „Vratio je Crkvu narodu, a narod doveo u Crkvu.“

Nažalost, na čudan način otrgnula nam ga je korona na Lučin dan, i sada počiva u kripti hrama koji je njegovo životno remek-djelo. Dugo je trebalo da mu se narod oduži — prošlo je pet godina od upokojenja, da bi mu u Kolašinu podigli spomenik. Zasluženo, i zato smo svi rekli: AKSIOS!

Drugi, radostan trenutak, doživio sam tog istog 28. oktobra, kada je i moj Herceg Novi dodijelio povelju Počasnog građanina još jednom mudrom i školovanom čovjeku, s kojim se i danas družim — ili, bolje reći, ako sam nekada grabio trenutke uz Amfilohija, sada grabim trenutke uz diplomatu, akademika, profesora, doktora Darka Tanaskovića.
Istina, on nema, kao Amfilohije, direktne veze sa Crnom Gorom, ali ih ima zahvaljujući svojoj, sada pokojnoj, supruzi Vesni, koja ga je iz Dubrovnika prije 25 godina dovela u Herceg Novi — i od tada on ovaj grad redovno obilazi, ili bolje reći, u njemu živi i djeluje.

Ako je mitropolit završio najviše škole koje se mogu završiti, to se može reći i za Tanaskovića — smirenog, umnog, profesorski i diplomatski obdarenog čovjeka. Nije, kao Amfilohije, doživio mnogo neprijatnih i neprimjerenih riječi, ali je, nažalost, zbog nečijeg neznanja, doživio da mu pojedini minorni ljudi — za koje ni većina Novljana ne zna ko su — osporavaju priznanje Počasnog građanina ovog drevnog grada.
Samo ću podsjetiti na onu narodnu: „Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.“

Vidjelo se, u prepunoj kući nobelovca Iva Andrića, kako je narod Novoga reagovao, a i tokom svečanosti povodom Dana Herceg Novog u Dvorani „Park“. Kao da imamo toliko akademika i diplomata tog kalibra koji šetaju Herceg Novim i koji ističu da im je čast biti dio ovog grada.

Zato sam i njemu, kao i Amfilohiju, juče glasno uskliknuo: AKSIOS!
Mislim da najveći dio vas dijeli moj stav — da su obojica zaslužili da budu – dostojni.

Perica Đaković