A onda sam se sjetio da nemam majku!

Piše: Bećir Vuković

A onda sam se sjetio da nemam majku. Kroz ovu riječ dijete ispod planine pokazuje snagu iskustva kojeg danas, često, ne nalazimo u svijetu. Ako krenemo odatle, mogli bismo ga, tek, naslutiti.

Ne krijmo zebnju je li nas dijete iz Gornje Morače, ikako dozvalo.

A , da li smo čuli riječi siročeta nekoliko dana poslije dobijene nagrade. Šta je siroče reklo iz đačke klupe. Hoćemo li se i sjutra sjetiti šta je siroče reklo, i zaokružilo ovu svoju jedinstvenu priču. A onda sam se sjetio da nemam majku. Nenad to nije napisao, Nenad je to rekao.

Nije važno ni nešto napisati. Važno je reći. Nisu usta rekla riječ. Riječ je rekla usta. Čovjek je iz riječi nikao.

Veliki je onaj zagrljaj siročeta Marka Kovačevića i siročeta Nenada Bojića. I kad bude sijedi starac, Marko Kovačević biće siroče. Strašan je zagrljaj siročadi. Zagrljaj koji je razbio likove naših otuđenosti.

Zagrljaj Marka Kovačevića i Nenada Bojića mogao bi da pokrene jednu obimniju semiološku raspravu. Ako nas je sama scena imalo načela, morali bi je još koji tren nositi u duši. I one suze koje su im se stakale po ramenima.

U zagrljaju, za trenutak, lebdjeli su i Nenad i Marko.

Stisnuti u jedno – kao pečat i njegov trag, kao dar i njegovo primanje, stisnuti u patnji – zagrljaj siročadi Marka Kovačevića i Nenada Bojića – ravan je „Zagrljaju“ Konstantina Brankusija.

Ni , ja, ovo ne pišem. Ko piše a ne piše da piše.